Izborna farsa u najvećoj svjetskoj demokraciji, SAD-u, napokon je okončana, i to sudskom odlukom. Skeptici će primijetiti da za izbor američkoga predsjednika nisu bili presudni pali glasovi, već pravorijek suda, a na nj je u većinom utjecala činjenica za koje su administracije imenovani suci što su presuđivali, nego načela ustava i zakonitosti, koja bi jedina morala obvezivati suce. Odavno je, uostalom, nekadašnji predsjednik Vrhovnoga suda Charles Hughes rekao da su suci »pod ustavom, ali ustav je ono što oni kažu da jest«. Suce Vrhovnoga suda imenuje američki predsjednik, uz suglasnost Senata, a iako je predsjednik obavezan birati ih »iz redova posebno istaknutih pravnika«, uobičajeno je da i politička bliskost stavovima aktualne administracije bitno utječe na predsjednikovu odluku. Na ishod sudskog spora Gorea i Busha presudno je utjecala činjenica da je većina u sudbenoj vlasti imenovana za 12-godišnje republikanske administracije (za predsjednika Reagana i Busha starijega). Borba, koja se ove godine vodila za predsjednički mandat, vjerojatno će se uskoro naći u udžbenicima ustavnoga prava i političkog sistema, a njen tok i ishod bit će još jedan argument onima koji govore o tome da načelo diobe vlasti i autonomije političkih institucija ni u starim i stabilnim demokracijama, kakva je američka, nije konzekventno provedeno.

Iako su »očevi utemeljitelji«, pisci američkoga ustava, inzistirali na dosljednoj podjeli vlasti, koja treba onemogućiti pojavu uzurpatora koji bi ovladao svim izvodima moći u društvu, nisu posve uklonili opasnost da se jedna grana vlasti ipak nametne drugima. Utjecaj sudbene vlasti na ovogodišnje predsjedničke izbore govori o »sudokraciji«, presudnom utjecaju sudbene vlasti na izvršnu. Najpoznatiji sukob sudbene vlasti s izvršnom i zakonodavnom, u kome se govorilo o »sudokraciji«, onaj je iz tridesetih godina. U doba ekonomske krize 1932., predsjednik Franklin Delano Roosevelt započinjao je prvi predsjednički mandat. Svoju strategiju »new deala« mogao je pretakati u zakone prije svega zahvaljujući većini što su je njegovi demokrati imali u Kongresu, ali samo dvije godine nakon početka mandata došao je u sukob s konzervativnom većinom u Vrhovnom sudu. Budući da u američkom ustavnom modelu Vrhovni sud ima i nadležnost ocjenjivanja ustavnosti zakona, a da modernistički zakoni, što ih je Rooseveltova administracija »provodila« kroz Kongres, nisu bili po ukusu konzervativnom Vrhovnom sudu, velika je većina njih tu »padala«, jer su ih suci proglašavali neustavnima. Tek kad je dobio drugi predsjednički mandat, i to uvjerljivom većinom, suci Vrhovnoga suda »povukli« su se u sukobu s administracijom, ali i javnošću, koja je i izbornim rezultatom izrekla svoj stav o sukobu.

Zanimljivo je, međutim, da je Roosevelt u tom sukobu doživio i jedan težak poraz. I Kongres i javnost zamjerili su mu što je pokušao riješiti spor promjenom zakonskog položaja Vrhovnoga suda. Naime, suci Vrhovnoga suda biraju se na neograničen mandat (ustav kaže - dok se god »dobro drže«), i to je nešto što Roosevelt nije mogao mijenjati. Ustav, međutim, ne određuje broj sudaca Vrhovnoga suda, već je njihov broj (predsjednik i osam članova) odreden zakonom. Rooseveltova ideja bila je da se zakonom odredi kako se uz svakog suca starijeg od sedamdeset godina i koji je u Vrhovnom sudu više od deset godina može imenovati još jedan, a da Vrhovni sud može imati maksimalno 15 članova. Taj je prijedlog i po ocjeni Rooseveltovih stranačkih kolega koji su kontrolirali kongresnu većinu bio protivan načelima diobe vlasti, jer bi, kad bi ga pretočili u zakon, omogućio predsjedniku da »kadrovira« svoju većinu u Vrhovnom sudu, a tada sudbena vlast ne bi mogla biti protutežom izvršnoj i zakonodavnoj, dakle, otvorila bi se mogućnost da »uzurpator ovlada svim izvodima savezne vlasti«. Način izbora sudbene vlasti, zaštita njene autonomije i osiguranje da može biti protutežom izvršnoj i zakonodavnoj, ali i činjenica da je prošli režim ostavio posve nekompetentnu sudbenu vlast, i to s trajno izabranim sucima, ozbiljni su problemi hrvatskoga političkog sustava.

Sudbena vlast u Hrvatskoj ne funkcionira i zbog katastrofalno lošeg obrazovanja i nerada u sudbenoj vlasti, a iz ponašanja i tužilaštva i sudstva u mnogim političko-ekonomskim aferama jasno je da je većina u sudbenoj vlasti lojalna onima koji su je izabrali, dakle, nosiocima staroga režima i s njim povezanim osobama. Sustav pravne sigurnosti u zemlji nemoguće je uspostaviti bez temeljite promjene ovakva stanja. Poništavanje svih izbora što ih je obavilo Državno sudbeno vijeće, kadrovirano od Pašalićeve komisije, koje je stvorilo sustav dominacije protudemokratskoga pokreta nad sudbenom vlašću, ali i nekompetentno i neučinkovito sudstvo, međutim, ne bi bilo dobro rješenje, iako ne bi bilo teško dokazati da je DSV izabran protuustavno, pa bi iz toga slijedila i ništavnost svih njegovih imenovanja. Nedavne promjene Ustava i ustavnog položaja sudbene vlasti omogućuju izbor novoga DSV-a, tijela koje bi moralo početi funkcionirati i kao disciplinski organ, što će iz sudbene vlasti isključivati sve koji ne zadovoljavaju kriterije.

Reformom sudske uprave sva mjesta predsjednika sudova dolaze »na raspolaganje«", ali ministar pravosuđa, koji imenuje sudsku upravu, to može učiniti samo na prijedlog kolegija sudaca nekog suda. To je jedno od jamstava »postupnosti« promjena. Sudbenoj se vlasti, koliko god danas bila nekompetentna, daje autonomija što izabranim sucima omogućuje da zaštićeni trajnim mandatom pokažu svoja znanja ili nadoknade propušteno. Ako se instituciji omogućuje funkcionirati kako se to od nje očekuje, možda će nakon nekog vremena u tome i uspjeti. Iako rizičan, takav je scenarij manje opasan od poništavanja svih sudačkih izbora i izgradnje sudbene vlasti nanovo. Inače bi se i aktualna izvršna vlast našla pred izazovom »kadroviranja« sudbene vlasti, a tom izazovu teško odolijevaju i u najvećoj suvremenoj demokraciji.