“'We have the House. We have the Senate. We have the White House. Which means we have the agenda'. Tom DeLay, teksaški glavni zastupnik republikanske većine u zastupničkom domu, rijetko od svojega srca radi utočište za ubojice. Prvi put od 1952. Grand Old Party uistinu ima u svojim rukama tri najvažnija stupa savezne politike. Hoće li u iduće četiri godine američka politika stoga biti republikanska? Onaj tko samo s jednim elektorskim glasom više postaje predsjednikom bez većine u narodu, onaj tko senatom može vladati tek odlukom iz pripetavanja, tko u zastupničkom domu vjerojatno ima premoć od osam glasova, kreće se prima vista po tankom ledu. Za velike uspjehe, čini se, nema temelja.

Bush će vjerojatno, u skladu sa svojim sklonostima i iskustvom, najprije naglasiti unutarnju politiku. Reforma zdravstva, skrbi za stare, obrazovanje, sve makro nakane, ali i smanjenje poreza i inicijative promicane u izbornoj borbi pod geslom 'suosjećajni konzervativizam', u jednom će ili drugom obliku dospjeti na stol. Moguće je da će se za neke dijelove reforme naći većina u kongresu - nikakva općenita smanjenja poreza, nego posebna i ciljana, nikakve povlastice za škole poslije izbora, nego pojedinačni pokušaji poput onog u okrugu Columbije, koji je nedavno propao zbog Clintonova veta.

Hoće li drugi Bush uopće pronaći vremena za rafinirane unutarnje političke šahovske poteze? Njegov mu prethodnik ne ostavlja miran svijet. Iako kongres u vanjskoj politici ima važnu riječ, ipak je to klasična domena predsjednika. Na Bliskom istoku bukti intifada i zaoštrava napetosti među prijateljima i neprijateljima Amerike. Stanje u Izraelu je nestalno. Kako bi mogao izgledati kompromis s Palestincima, bit će predmet izraelske izborne borbe. Sadam Husein sada se može upustiti s drugim naraštajem Busha. U zadnje je vrijeme povećao svoj manevarski prostor i urušio UN-ov nadzor svojeg izvoza nafte. Odnos s Iranom zahtijeva raščišćavanje, ne samo zbog toga što europski saveznici vode drukčiju politiku, nego njihova vodeća sila, a Rusija lovi u mutnom.

U Europi se bude stare proturječnosti - prigovor glasi da Amerikanci previše dominiraju, a istodobno se premalo angažiraju. U predizbornoj borbi Bushov tim nije prema Europi slao jasne signale. Može se naslućivati da se s Cheneyem kao budućim potpredsjednikom, Colinom Powellom kao državnim tajnikom i Condoleezzom Rice kao savjetnicom za sigurnost, kao i s drugim osloncima Busha oca, buduća američka vanjska politika ne može orijentirati samo na osobe, nego i na putokaze postavljene krajem osamdesetih godina.

Izjave iz ranoga ljeta čini se ukazuju na taj put. Sam Bush, ali Cheney i Rice govorili su o novoj-staroj strategiji suzdržanosti koja Ameriku više ne vidi kao vatrogasca u svim šumskim požarima ni kao čuvara mira u žarištima nemira po cijelom globusu, nego će svoje stvarne interese hladno procjenjivati. Budući da će se ta preorijentacija općenito slagati i sa shvaćanjima Colina Pawella o primjeni vojne sile, iza toga se skriva više od čiste retorike izborne borbe. I administracija Busha II. uskoro će zaključiti da Bosna doduše ne dira vitalne interese Amerike, no samostalno američko povlačenje s Balkana stavilo bi na kocku NATO i američku ulogu kao europske sile. A to jesu vitalni interesi jedine preostale supersile.”