Otkad je ured za obradu golemih arhiva bivše istočnonjemačke tajne službe Stasi najavio da će u siječnju otvoriti dosje bivšega njemačkoga kancelara Helmuta Kohla, u Njemačkoj se rasplamsala rasprava o tome ima li uopće još smisla prčkati po prošlosti i tko će time profitirati, a tko izgubiti.

Stasi, monstruozni prislušni aparat u bivšem DDR-u, bio je aktivan i na Zapadu, redovito prateći i prisluškujući osobe iz politike, umjetnosti i javnog života. Otvoreni su dosjei mnogih ljudi, a sada je na redu Kohl, nekada "kancelar ujedinjenja", a danas, nakon razmotavanja afere o ilegalnom stranačkom financiranju, očito "kancelar prljavog rublja". Kohl je najavio tužbu, a podržali su ga s neočekivanih političkih strana. Osim matične stranke, njemačkih demokršćana, objavljivanju se protive čak i liberali, a najvehementniji Kohlov branitelj u ovom je trenutku socijaldemokratski ministar unutarnjih poslova Otto Schily. Njihova se argumentacija temelji na činjenici da je Kohl javna ličnost i da objavljivanje zapravo izjednačava žrtvu (prisluškivanog) i počinitelja (Stasi). Naime, zakon o otvaranju Stasijevih arhiva dopušta objavljivanje dosjea osoba koje su danas važne javne ličnosti "ako nije riječ o žrtvama". Upravo zbog te zavisne rečenice razvila se svađa. S jedne strane, mnogi Kohla još smatraju javnom osobom čiji se dosjei ne trebaju objaviti, a drugi tvrde da on kao bivši kancelar ne zaslužuje poseban tretman u zaštiti ličnosti i djela, što je u svjetlu događaja oko financijske afere njemačkih demokršćana donekle i logično.

Jedini koji još neupitno podržavaju potpuno otvaranje dosjea na uvid povjesničarima i novinarima su Zeleni. Ipak, i oni pokazuju određene nekonzistentnosti u stavu. Naime, Njemačka ima jedan od najstrožih zakona o zaštiti čovjekove privatnosti pa je već odavno potpuno zabranjeno prisluškivanje. Kad je svojedobno na dnevnom redu bila preinaka toga zakona, odnosno unošenje posebnih klauzula koje bi dopustile prisluškivanje u slučajevima sumnje na organizirani kriminal, Zeleni su se protiv toga borili svim sredstvima. Danas ih s političkoga centra optužuju da se sjedne strane bore za privatnost najtežih kriminalaca, a kad je riječ o privatnosti političara, nemaju takvih skrupula. Kohl u tome, naravno, vidi zavjeru njemačke ljevice, a Zeleni tvrde da se drže slova zakona. Riječ je o posebnom zakonu o obradi Stasijevih arhiva, usvojenom godinu dana nakon ujedinjenja Njemačke.

Premda su se već tada bunili političari i na Istoku i na Zapadu uredno su ga prihvatili i Kohl i njegov sadašnji odvjetnik Schily. Smisao je zakona jasan: podatke koji su nastali metodama institucije koja se kretala daleko izvan bilo kakvih okvira pravne države, trebali su se konačno povijesno, politički i pravno raščistiti. Ta obrada ne bi donijela samo povijesne rezultate, nego i katarzu mnogim Nijemcima. Ostaje veliko pitanje čega se danas, zapravo, političari boje. Ne zna se što je u dosjeima, ali pretpostavlja se da je riječ tek o protokolima prisluškivanja ili praćenja njemačko-njemačkih susreta. Kako tvrdi Gauckov ured, zadužen za obradu dosjea, DDR je imao oko 30.000 špijuna na Zapadu, a većina do danas nije otkrivena. U slučaju da Kohl uspije sa svojom tužbom, konačno će postići upravo ono što sada traži PDS, stranka nasljednica istočnonjemačke Komunističke partije: da se konačno prestane s kopanjem po prošlosti i preispitivanjem tajne službe.