Sve je ostalo isto. Osnivajući svoju Udrugu za hrvatski identitet i prosperitet, Miroslav Tuđman ponovo pokušava moderirati onakav pokret kakav je devedesetih poveo njegov otac. Baš kao što se tatin HDZ već od imena definirao ne kao stranka, nego kao zajednica, tako ni princ nasljednik ne osniva stranku, nego udrugu. I također ne bira društvo. Spreman je biti vođa, bez obzira na to tko će ga slijediti. Na predstavljanju Udruge okupila se bizarna masovka: umjesto ražalovanog JNA generala ovoga je puta na čelu jedan priučeni obavještajac. Dignitet Domovinskog rata brane oni koji su ga proveli izvan Hrvatske – jedan novinar, koji je svoje službovanje u Bonnu proglasio prvom linijom bojišnice, i jedan nogometaš koji je s početkom rata također napustio zemlju. Uglavnom, riječ je o siročadi, biološkoj i političkoj, Franje Tuđmana - Miro je ostao bez tate; prvi do njega, Andrija Hebrang, više je puta priznao da mu je pokojni predsjednik zamjenjivao oca; Ivanković ga smatra svojim političkim japom. Predstavljanje Udruge djelovalo je poput karmina tugujuće familije - uz obitelj Tuđman, koja se pokušava nametnuti kao u Hrvatskoj bitan politički faktor, bilo je tu mnogo “vrhovnikovih” generala, šefova strančica koje je HDZ svojedobno masovno osnivao, satelitskih mu udruga i stožera, hadezeovaca koji traže sigurnu luku.

Udruga mrtvog predsjednika ni programatski ne nudi ništa novo. Iz Tuđmanova su ormara izvukli i na sebe za ovu priliku navukli naslijeđeno odijelo, ne shvaćajući da je stvar već odavno demode. U realiziranoj državi oni se pale na državotvornost, u zemlji koju su oni i njihovi uvalili u ogromnu socijalnu nevolju - oni se nude kao spasitelji socijalne pravde, besramni profiteri Tuđmanove vlasti nad hrvatskom bijedom i sirotinjom liju krokodilske suze. Projekt spašavanja HDZ-a nije uspio, pa su se stari hadezeovci domislili novom triku – nasukanu će stranku prepustiti njenoj sudbini, a oni će kao novi krenuti ispočetka. Ali ni kad gmiže, čovjek nije zmija. Ne može svući svoju istrošenu košuljicu i ostaviti je negdje uz put, kao da je nikad nije bilo. HDZ, drugi put - nema čak ni privlačnost originala. Ima sve mane reprize, čak imitacije.