Time je započeo silazni put hrvatske vanjske (i unutarnje) politike nakon velikog diplomatskog uspjeha postignutog na Zagrebačkom summitu EU. Prijetnje da će “Haag još trpjeti od Hrvatske”, kao što je, navodno, rekao miriistar Picula, ne samo da nisu diplomatske, već su i opasne po svojim implikacijama. One upućuju na to da nova politička garnitura nije, izgleda, ništa naučila od pogrešaka Tuđmanovog režima.

Haški sud je, svakako, daleko od svake savršenosti. Njegov je rad konfuzan i podliježe kritici, stručnoj i političkoj. Ali izazivanje političkih afera i medijske halabuke u ovom slučaju ne može koristiti hrvatskirn "nacionalnim interesima”. Osim ako, naravno, nacionalne interese ne interpretiramo kao “etničke interese", što i čini većina naših političara slijedeći utabani smjer tuđmanovske političke manipulacije.

Pravda koju bi trebao dijeliti Haški sud je spora i nedosljedna: s time se nije teško složiti. Osobe koje rade u Haškom sudu često nisu baš ni najkompetentnije u svojoj struci. Susreo sam haške istražitelje koji su na to mjesto došli ili s položaja policijskog pozornika u nekom nizozemskom zaseoku ili su radili kao prometni redari u nekoj zabiti Novog Južnog Walesa. I naravno, vrlo su malo znali o sredini u koju su došli, a da ne govorimo o našoj prošlosti. No to je boljka svih međunarodnih institucija, a ne samo Haškog suda: međunarodna birokracija je, inače, priča za sebe. Najveći sindikalni prosvjed međunarodnih zaposlenika u zagrebačkom sjedištu UNPROFOR-a bio je, primjerice, zahtjev za uvođenje jednakog menua u zagrebačkoj kantini kao u sjedištu UN-a u New Yorku!

Ali to nije razlog za izazivanje konflikta i ustrajanje u konfliktu, kao što to sada čini hrvatska Vlada, Ona je preuzela obvezu suradnje s Haškim sudorn, i to joj je ubrojeno u diplomatske plusove i afirmiralo ju kao značajnog čimbenika pomirbe.

No cijela ta napuhana rasprava o Haškom sudu vodi Hrvatsku na sporedni kolosijek i u zablude, kakve je sistematski proizvodio Tuđmanov režim. Jedna od tih zabluda, lažna predodžba - idola fori, kako ju je nazvao još engleski filozof Francis Bacon, sastoji se u poticanju zablude kako osobe hrvatske narodnosti nisu mogle počiniti ratne zločine jer je Hrvatska, suprotstavljajući se agresiji, vodila pravedni obrambeni rat, pa se tako našla u ulozi žrtve. Tako je Tuđmanova politika amnestira zločine počinjene tijekom Domovinskoga rata. Takva je logika makijavelistička i temelji se na tezi da cilj opravdava sredstvo: tako se, radi ostvarenja samostalnosti i suverenosti Hrvatske, odnosno suprotstavljanju agresiji u ime prava na neovisnost vlastite zemlje, zločini počinjeni zbog toga "ne računaju". Time se vraćamo na suca Milana Vukovića i njegovu apsurdnu i nepravničku tvrdnju da Hrvati nisu mogli počiniti ratne zločine u obrambenom ratu. Zbog takve tvrdnje nigdje u svijetu on ne bi mogao više biti sucem.

Tu, međutim, nema neodumica. Komisija eksperata UN-a, osnovana na temelju rezolucije 780/1992, poznata kao Bassiounijeva komisija, prihvaćajući ocjenu o agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu od strane Srbije i JNA, izričito je odbacila svaku pomisao kako i branitelji, odnosno žrtve ne mogu počiniti ratne zločine i izvršiti teške povrede humanitarnog prava. Nalazi Bassiounijeve komisije objeolodanjeni su u Hrvatskoj samo u onim dijelovima koji govore o strahotama koje su počinili Srbi, ali su prešućeni dijelovi koji govore o zločinima koje su počinili pojedinci iz hrvatskih redova. Integralni tekst tih zaključaka svojevremeno je donio samo - naš list!

U ovim okolnostima zaoštravanja odnosa s međunarodnom zajednicom, hrvatska bi Vlada morala preispitati svoju politiku i ne nasijedati predrasudama i manipulacijama, niti popuštati pritiscima. Stoga bi prvi akt dobre volje morao biti svakako smjenjivanje Gorana Granića s mjesta predsjednika Odbora za suradnju s Haškim sudom i njegova zamjena s jednom pravno kompetentnom osobom - na primjer, Stipom Ivaniševićem.