ZAGREB, 21. prosinca - Dobro obaviješteni diplomatski krugovi u Zagrebu koji su željeli ostati anonimni, potvrdili su da je u službenom dopisu potkraj ljeta Haaški sud (ICTY) optužio Hrvatsku vojsku zbog »agresije na srpsku republiku krajinu i njezin glavni grad Knin«. Time je potvrđena izjava Dražena Budiše, koji je u srijedu rekao da Haaški sud područja oslobođena »Bljeskom« i »Olujom« tretira kao »srpsku republiku krajinu« i time derogira rezolucije UN-a.

Tom formulacijom Ured tužitelja Haaškog suda izravno krši rezoluciju Opće skupštine Ujedinjenih naroda br. 871 od 9. prosinca 1994. godine u kojoj se uopće ne spominje naziv srpske paradržave u Hrvatskoj, nego se samo govori o »okupiranim dijelovima Hrvatske«. I u rezoluciji četvrtog, političkog odbora Opće skupštine UN-a od 21. listopada 1994., oštro se osuđuju »samoproglašene srpske vlasti u hrvatskim područjima pod nadzorom Srba zbog njihovih militantnih radnji koje su dovele do "etničkog čišćenja" u UNPA područjima...«. I u toj rezoluciji, u točki 5. govori se o »dijelovima Hrvatske pod srpskom okupacijom« i još jednom potvrđuje »teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske unutar međunarodno priznatih granica«.

Kako Vjesnik saznaje, nakon žestokog prosvjeda službenih krugova iz Zagreba, Haaški sud je ponešto promijenio svoje nazivlje te u najnovijim dokumentima govori o »samoproglašenoj srpskoj republici krajini«. Ali, i dalje ne želi upotrijebiti termin iz spomenutih rezolucija UN-a koje navode da su to »okupirana područja Hrvatske«. Ta razlika u upotrebi termina nije nebitna. Naime, jedno je ako se u optužnicama netko tretira kao agresor, makar i na paradržavu u okviru međunarodno priznatih granica, a nešto je posve drugo ako mu se na dušu stavljaju eventualni zločini počinjeni prilikom oslobađanja okupiranih dijelova zemlje.

Glasnogovornica Ureda tužitelja Florence Hartmann u razgovoru za Vjesnik u četvrtak odbila je komentirati je li posrijedi službeno gledište dužnosnika Haaškoga tribunala ili se, pak, u tom pismu potkrala pogreška. »Ne mogu to komentirati iz jednostavnoga razloga jer dokument koji spominjete, nisam vidjela. Međutim, ne vjerujem da je ta formulacija bila shvaćena u smislu da bi se srpskoj krajini pridao legalitet. Ne vjerujem da se dakle "RSK" spominjala u kontektu legalnoga entiteta. Ponavljam još jednom da ovo nije službeni komentar«, rekla je glasnogovornica tužiteljskoga ureda. Neimenovani službenik ICTY-ja neslužbeno je, pak, protumačio da formulacija o napadu Hrvatske na »"RSK" i glavni grad Knin« zasigurno nije službeno stajalište te sudske instance, te da je moguće da se u toj korespondenciji s Hrvatskom potkrala pogreška.

Saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić kazao je u četvrtak Vjesniku da haaška tužiteljica Carla del Ponte ne može svojim izjavama mijenjati tretman nekadašnjih okupiranih područja u Hrvatskoj, jer su ta područja rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a već bila definirana kao okupirana hrvatska područja na kojima su živjeli pobunjenici. »Iz toga proizlazi i bitno drukčiji međunarodni položaj Hrvatske. Mora se priznati da je hrvatska diplomacija u to vrijeme doista uložila velike napore da Vijeće sigurnosti UN-a tretira te dijelove kao okupirana hrvatska područja. Niti je dobro da Carla del Ponte mijenja tretman tih područja, niti ona to može. Njezine su izjave možda nespretno sročene«, smatra Stazić.

Sporno pismo iz Haaga što se sad spominje u hrvatskim medijima, i u kojem se izrijekom kaže da je Hrvatska napala »srpsku republiku krajinu i njezin glavni grad Knin«, nije napisala haaška tužiteljica Carla del Ponte, već njezin zamjenik Graham Blewitt, i to u kolovozu ove godine, objasnila je za Vjesnik Vjera Šuman, glasnogovornica predsjednika Stjepana Mesića. Dodala je da je na to reagirala hrvatska Vlada nakon čega se u komunikaciji između Haaga i Hrvatske više nisu pojavljivale takve formulacije. Stoga Predsjednikova glasnogovornica ne vidi razlog da takvo što komentira šef države.

U svezi s tim predsjednik Sabora Zlatko Tomčić je rekao: »Mnogo je otvorenih pitanja u suradnji Republike Hrvatske i Haaškog suda. Naravno da moramo ispunjavati preuzete obveze, na što nas obvezuje Ustavni zakon o suradnji i saborska Deklaracija o Haaškom sudu, ali mislim da je i Deklaracija o Domovinskom ratu, koju je donio Hrvatski sabor, vrlo jasno rekla što Sabor misli o toj problematici. Važan dokument su i Vladini zaključci o suradnji s Haaškim sudom, iz kojega se vrlo jasno može iščitavati službena politika. Dakako da su svi ti dokumenti, kao i izjave nekih dužnosnika, pa tako i gospođe del Ponte, u određenoj koliziji. Međutim, to ne može biti riješeno bilo kakvim javnim, medijskim prepucavanjima i nadmudrivanjima, nego jedino korektnom i permanentnom suradnjom i dijalogom, u kojem treba biti angažiran i u dosadašnjim postupcima dokazivati svoja stajališta i poziciju«.

»Mi smo u Hrvatskoj dosad griješili jer smo se vrlo često, radi partikularnih stranačkih ili osobnih interesa nadmudrivali po medijima oko različitih stavova. A vrlo je jasno definirano i u Ustavnome zakonu i u saborskoj Deklaraciji da je to posao hrvatske Vlade. To je osjetljivo područje, koje objektivno prijeti erodiranjem dostojanstva ovog naroda, erodiranjem vrijednosti Domovinskom rata«, upozorio je Tomčić. On se zato uporno zalaže da svi poslovi vezani uz suradnju s Haaškim sudom idu isključivo preko Vladina Savjeta za suradnju s Haagom i preko same Vlade. »Stvar je naše umješnosti, naše angažiranosti i uvjerljivosti da zaštitimo nacionalne državne interese«, istaknuo je predsjednik Sabora. Dodao je da ne želi direktno komentirati bilo koju izjavu jer je »to stvar s kojom se mora pozabaviti Vlada«.

No, glavna tužiteljica u srijedu je u Haagu vrlo odlučno istaknula da Hrvatska ne može uvjetovati suradnju s Haagom na temelju vlastitih pogleda. Na Vjesnikov upit otkud takva rezolutnost, Florence Hartmann kaže: »Jasno je da ICTY ima nadređenost, odnosno prioritet nad nacionalnim sudstvom, jer to proizlazi iz Statuta Suda. Haaški tribunal ima mandat da istražuje i sudi za ratne zločine, zločine protiv protiv čovječnosti te za zločine genocida na području bivše Jugolslavije i to od 1. siječnja 1991. godine«.

Iz Statuta ICTY-ja proizlazi da je moguće da se nadređenost Haaškoga suda nad nacionalnim, u ovom sučaju, hrvatskim pravosuđem, i izuzme. Drugim riječima, iz toga temeljnoga dokumenta Suda proizlazi da određeni slučajevi ratnih zločina mogu biti procesuirani i na nacionalnim sudištima, »ali samo onda kad to Tribunal odluči«, istaknula je Hartmann. »Praksa je dužnosnika Tribunala da se istrage i sudski postupci ipak vode upravo u Haagu, a posebno za one najozloglašenije optužene za ratne zločine. Drugim riječima, ide se za tim da se ratni zločinci na nižim razinama zapovijedanja i manjega omjera počinjenih zločina procesuiraju pred domaćim sudištem«, nastavila je glasnogovornica glavne haaške tužiteljice. »Nemoguće je, ipak, da bi Haag odustao od načela nadređenosti i najveće, odnosno najzloglasnije ratne zločince prepustio nacionalnom sudu«, dodala je. U optužnicama koje je haaško tužiteljstvo svojedobno podignulo protiv već procesuiranih Duška Tadića, Darija Kordića, ali i još nedostupnih Ratka Mladića, Radovana Karadžića i drugih izrijekom se navodi da ti optuženici moraju biti izručeni Međunarodnom sudu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije sa sjedištem na Churchillovu trgu u Haagu.

Ako se, dakle, Haag drži načela da najveći zločinci idu tamo, a oni na nižoj razini u zapovjednome lancu mogu i pred domaći sud, kako to da su pred Haaškim sudom od 1993. sve donedavno uglavnom procesuirani uglavnom niži oficiri za zločine u BiH? »Sudu je, naime, bilo važno vidjeti što se događa na kojoj razini zapovijedanja u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Sada se može ići prema višim razinama toga lanca zapovijedanja«, odgovorila je Hartmann dodavši da je, povrh toga, teško odlučiti kad će tko će biti u sudnici, jer su neki ratni zločinci nedostupuni, a za neke »iako notorne zločince, nema dovoljno dokaza«.

Zašto se onda ta metoda »dokazi - optužnica - proces« nije primijenila i u slučaju Tihomira Blaškića? Taj je general dobrovoljno otišao u Haag i u pritvoru u Scheveningenu čekao više od godinu dana prije negoli su tužitelji na čelu s Markom Harmonom prikupili dokaze i sastavili optužnicu te u lipnju 1997. pokrenuli sudski postupak. »To se, nažalost, događa i u nacionalnim sudnicama. Mnogi optuženi za financijski kriminal, primjerice, u zatvoru, odnosno pritvoru provedu po godinu-dvije prije nego se protiv njih prikupe dokazi. Neki na koncu u nedostatku dokaza budu pušteni na slobodu. Kad je o ICTY-ju riječ, bilo je još onih koji su u pritvoru prilično čekali da im počne proces. Svi su oni, međutim, dosad, bili optuženi i osuđeni«, zaključila je Florence Hartmann.