Tri uzastopne pljuske hrvatskim vlastima, jednu žešću od druge, uputila je Katolička crkva u samo deset dana. Jednu je, relativno blago, udijelio Papa u govoru veleposlaniku Zenku, drugu je izravnije uputio predsjednik Hrvatske biskupske konferencije nadbiskup Josip Bozanić, a treću je zviznuo Vatikanski radio. Previše koordinirano da bi bilo slučajno, na previsokoj razini da bi se moglo podcjenjivati. Crkva kaže da je u hrvatskom puku beznađe, izazvano ekonomskom krizom (nezaposlenošću itd.), te za to okrivljuje (Račanovu) vladu, pa i same promjene (spočitavajući neizravno istome hrvatskom puku da se zaribao 3. siječnja).

Papa je 14. prosinca u pozdravnom govoru novome hrvatskom veleposlaniku zahtijevao da se država stavi "u službu svih građana, a ne samo pojedinih skupina", da se državni čelnici skrbe osobito "za pojedince i društvene slojeve koji su slabiji i potrebniji pomoći", da se politikom zapošljavanja omogući obiteljima i mladima da "imaju mogućnost živjeti uz čestiti rad, kako bi s pouzdanjem mogli izgrađivati mirnu budućnost", te da država štiti "osobu i ljudski život u cjelini, od njegova začeća do naravnoga završetka".

Već smo rekli da u toj poruci nema ničeg novog što Crkva nije već višekratno rekla - ali izložiti taj popis zahtjeva novome hrvatskome veleposlaniku, znači neizravno ocijeniti da se u današnjoj Hrvatskoj ti zahtjevi ne ostvaruju.

U božićnoj poruci zagrebačkog nadbiskupa i metropolita Josipa Bozanića kaže se da "mnogi među nama stoje pred zatvorenim i ravnodušnim vratima: u obiteljima, pred vlastitim, a nedostupnim domom, pred tvornicama i poduzećima, pred raznim ustanovama.

Da bi aluzije bile jasnije, postarao se 24. prosinca hrvatski program Vatikanskog radija, koji kaže (prenosi AR) da su "u domovini promjene donijele još teže stanje: stotine i stotine tisuća nezaposlenih. Čeka se trenutak da se masa pretvori u energiju i da se izađe na ulice". Dakle, ne poziva radio nezaposlene da izađu na ulice, nego samo čeka da se to dogodi.

Naravno da bi sadašnje vlasti mogle Crkvi postaviti pitanje smatra li zaista da je nezaposlenost posljedica promjena od 3. siječnja kada su - po nekoj interpretaciji - birači možda bili nevjerni zadanoj riječi i pristali na relativiziranje nacionalnih vrijednosti, ili je ponešto krivice na grijesima ranijih struktura koje su na vlast došle s izrazitim avalom hrvatskoga katoličkog svećenstva, počev od vrha? Također bi se moglo pitati: Je li za Crkvu najuputnije da nezaposleni izađu na ulice i ondje iskušuju svoju energiju?

Nema, međutim, dvojbe da je od izbora prošlo godinu dana, pa više nije umjesno samo podsjećati da su svi jadi naslijeđeni iz Tuđmanova razdoblja. Jer ne bira se vlast da bi kukala nad stanjem (to narod zna bolje i ljepše, zahvaljujući talentu i dugom treningu), nego da bi ga mijenjala. Upravo uime izbornih obećanja sada vladajućih stranaka teško se ne suglasiti s Bozanićevom napomenom u božićnoj poruci kako su za ozdravljenje teškoga gospodarskog stanja potrebni i napor i odricanje, što treba biti ravnomjerno raspoređeno, a najsiromašniji zaštićeni.