Ono što se prije godinu dana činilo kristalno jasnim, u posljednje se vrijeme pojavljuje kao velika nedoumica. Godinu dana nakon što je biračkim plebiscitom ustoličena nova vlast, u javnosti sve se češće postavlja pitanje sadržaja njenog mandata. Lani u ovo vrijeme svi su tražili promjene, tek sada se postavlja pitanje: kakve promjene. Čuju se tvrdnje da je vladajuća koalicija dobila mandat za izvlačenje zemlje iz duboke ekonomske krize, ne i za mijenjanje dosadašnjeg nacionalnog programa. Oko toga se, evo, slažu političari koji bi po logici stvari trebali biti na vrlo udaljenim pozicijama - od Miroslava Tuđmana do Zdravka Tomca.

Šestorka se ujedinila s ciljem rušenja Tuđmanove vlasti. Ali čim je taj posao obavljen, postavilo se pitanje sadržaja posttuđmanizma. Vladajuća koalicija sve učestalije puca oko toga što bi trebao biti sukus njene politike. Djelovanje šestorice sve je zamjetnije ograničeno njihovim unutarnjim razlikama. Zato im se politika doima nejasnom, nekonzistentnom i prevrtljivom. U posljednje vrijeme najbolje se to pokazuje u odnosu spram Haškog suda, gdje je u godinu dana provaljen put od idiličnog do hadezeovski nazubljenog. Vladajući nemaju snage da pitanje svojih političkih razlika stave na dnevni red, nego glavinjaju od slučaja do slučaja, stalno odgađajući svoje jasno definiranje.

A stvari su zapravo vrlo jednostavne. Tuđmana je srušila korumpiranost njegove vlasti i socijalno beznađe prije svega. Iako je jednako poguban, nacionalni program HDZ-a za javnost je bio mnogo manje upitan. Ali ne mogu se zadaće nove vlasti svesti samo na spašavanje zemlje iz ekonomske katastrofe. Šestorka je također dobila mandat da zemlju izbavi iz međunarodne izolacije. A osnovni razlog globalne izopćenosti Hrvatske bila je Tuđmanova nacionalistička i ksenofobična politika. Njegov je nacionalni program bio civilizacijski anakron i šovenski. Početkom godine uspostavljena vlast znala je da se iz međunarodne izolacije ne može izaći bez suradnje s Haškim sudom, da sastavni dio programa otvaranja Hrvatske prema zapadnom svijetu mora biti i napuštanje Tuđmanava nacionalnog programa. Nova vlast tvrdi da nije nacionalistička kao bivša, ali tekovine HDZ-ova nacionalističke politike ne dovodi u pitanje.

Siječanjski izbori, i sva kasnija opipavanja biračkog pulsa, pokazuju da Hrvatska traži radikalan raskid s Tuđmanovom ostavštinom. Umjesto dosljedne detuđmanizacije, dijelovi aktualne vlasti sada se pojavljuju kao zagovornici njegova programa “opasnih namjera”. Treba jasno reći da su na taj način sve bliže izdaji svojih trećesiječanjskih izbornih obećanja.