Iako je konačno postizanje načelnog sporazuma o stand-by aranžmanu s Međunarodnim monetarnim fondom očito zadovoljni premijer Račan nazvao "božićnim poklonom" za Hrvatsku, ne bi se baš moglo reći da je u pitanju dar. To više što ga daje institucija poznata po potpunoj nesklonosti da bilo koga novčano dariva iz čista milosrđa, a osobito ne one koji su skloni dobiveni novac odmah "pojesti i popiti". Suprotno tome, MMF će spremno pružiti ruku samo onima koji se odluče za bolji život izboriti vlastitim odricanjem, mukom i radom. Stoga, da ostanemo na terenu božićnog ozračja, na postignuti dogovor i predstojeći stand-by aranžman treba gledati više kao na dobivanje svojevrsnog blagoslova od strane strogog financijskog oca MMF-a, za dojučerašnjega grješnika, a današnjeg obraćenika — Hrvatsku.

Konačno obraćenje se zbilo na sjednici Sabora na kojoj je Vlada uspjela obraniti prijedlog državnog proračuna za 2001. nominalno manji od ovogodišnjeg, dokazujući time spremnost da se uhvati u koštac s najvećim ekonomskim grijehom hrvatske države — višegodišnjim rastom javne potrošnje iznad stvarnih mogućnosti. Najpogubniji rezultat toga grijeha svakako je poreznom presijom financijski posve iscrpljeno gospodarstvo, ali i vanjski dug zemlje od oko 10 milijardi dolara, koji će vraćati generacije. Jednako veliku štetu privredi Hrvatske i bržem dosezanju boljega života svih nas, nanosi i nužnost prodaje značajnih državnih poduzeća za golo podmirenje nabujale javne potrošnje, umjesto ulaganja tako dobivenoga golemog novca u razvoj i nova radna mjesta.

Počelo je s prodajom Hrvatskog telekoma, a kako se jednom prenapuhani proračun ne može preko noći ispuhati, dijeta će biti postupna. To u praksi znači da ćemo "višak kilograma" morati plaćati i idućih godina, daljnjim prodajama državnih tvrtki — druge tranše HT-a, Dubrovačke i Croatia banke, Croatia osiguranja, JANAF-a, INA-e, HEP-a... Sve za alimentiranje proračunske potrošnje, i to pod uvjetom da se ona nastavi rezati i u iduće četiri godine. Dakle, da se Vlada nije odlučila zagristi tu gorku jabuku i da je nastavila neodgovornu politiku trošenja bez pokrića, ni sva preostala državna imovina ne bi mogla spasiti zemlju od bankrota za koju godinu.

Zbog toga je MMF uporno i odbijao staviti svoj pečat na prvi prijedlog proračuna, koji bi zapravo značio nastavak politike odlaganja odlučne promjene kursa broda, da posadi ne bude privremeno mučno, iako taj brod plovi ravno na sike. Utoliko je doista apsurdno optuživati MMF, što je kod nas omiljena "domoljubna" i osobno-interesna disciplina, kako nas je grubim pritiskom natjerao na štednju, zamrzavanje državnih plaća, trošenje samo onoga što stvorimo i slične "bezobrazluke", jer ispada da je naš interes ponašati se suprotno. Jest, ako nam je do zatvaranja očiju danas, a još veće bijede i nevolje sutra!

U tom smislu, Vlada najveće priznanje zaslužuje upravo za hrabrost da krene na problem i spremnost da proguta pripadajuću dozu javnih i političkih šamara. Jer kad bi se dogodilo da Račanov kabinet s vremenom i padne zbog takve politike, Hrvatska bi bila na dobitku zbog započetog izvlačenja iz začaranog kruga dugova i recesije. Pritom bi, doduše, neka nova vladajuća garnitura (i mi s njom!) požela rezultate ove sadašnje, ali bi joj vrijeme dalo satisfakciju kada se vidi da je put koji je trasirala bio težak i neugodan za putovanje, ali ispravan.

Da je tome tako, pokazuje ne samo stand-by blagoslov strogog MMF-a, već i reagiranja ništa manje strogih domaćih gospodarstvenika. U anketi što je u ovome broju provela Kuna, kao i u onoj Privrednoga vjesnika, velika većina njih ocijenit će kako je Vlada krenula dobrim pravcem i kako najveće pohvale zaslužuje upravo za politiku štednje u javnoj potrošnji, te nastojanje da snizi porezni pritisak na gospodarstvo. Još je zanimljivija najčešća i najveća kritika — da bi Vlada takvu politiku trebala provoditi još brže, dosljednije i energičnije.