Jutarnji list: 28. 12. 2000.
Tko danas u Hrvatskoj uopće vodi ekonomsku politiku i o njoj odlučuje?
Piše: Branka Stipić
Proteklih su godina, kad bi na kraju rekapitulirali minulu i prognozirali sljedeću, ekonomisti i poduzetnici izgovarali uglavnom istu rečenicu: "Nikad nije bilo teže nego ove godine, a sljedeće će biti još gore!" Ove su godine izostale čak i takve ocjene,
premda je svakome jasno da je 2000. ekonomski bila izuzetno teška, a malo tko vidi što je to što će 2001. učiniti boljom.Zašto su ekonomisti i poduzetnici tiši nego inače? Premda imaju što reći, čini se da ih muči ključni problem: kome to reći? Tko u Hrvatskoj vodi ekonomsku politiku? Koje je to ime uz koje se vežu najvažnije odluke i najvažniji potezi, pa ga se, u skladu s tim, može i najžešće kritizirati?
Za HDZ-ove vlasti odgovor je bio jednostavan: bio je to potpredsjednik Vlade i ministar financija Borislav Škegro. Bez obzira na to je li riječ o monetarnoj politici, stečajevima, proračunu, socijalnim davanjima, kreditima iz svijeta ili poreznoj reformi, Škegrine izjave, odluke i potezi bili su ključni u krojenju svih makroekonomskih poteza. Je li sada glavni potpredsjednik Vlade za gospodarstvo Slavko Linić, je li to ministar financija Mato Crkvenac ili možda ministar gospodarstva Goranko Fižulić?
Kad svaki od njih ima svoje, potpuno različito mišljenje o nekom ključnom problemu, presuđuje li premijer Račan osobno, cijela Vlada preglasavanjem, Sabor ili Ured Predsjednika? Gdje uopće mogu poduzetnici i ekonomisti lobirati za neke svoje ideje, stavove i interese?
Na ta pitanja nema odgovorajer nitko u novoj vlasti nema kontrolu nad ključnim potezima ekonomske politike. Ona se stvara u raznim kabinetima, što je dobro jer više ljudi uvijek zna bolje nego jedan. Ali, na tome sve staje. Nova se vlast pokazala kao demokratski kolekcionar ideja, želja i stavova, koje marljivo sprema, ali ih ne filtrira.
Hrvatska je postala zemlja suprotstavljenih lobija, a kako sada više nema onoga tko će presuditi u korist jednoga ili drugoga, svaki od njih vuče na svoju stranu.
U toj cijeloj zbrci najteže je poduzetnicima. Vođenje poduzeća je i inače, po definiciji, gledanje u staklenu kuglu, u kojoj treba pročitati kakvo će biti tržište, što će poduzimati Vlada, hoće li se mijenjati zakoni, koje će se grane podržavati i još tisuće raznih stvari prema kojima se donose poslovne odluke. Sada ti poduzetnici imaju na stolovima nekoliko kugli, i svaka daje potpuno drugačiju sliku, a oni moraju na temelju njih odlučivati hoće li se danas upuštati u investiciju, gasiti dio djelatnosti, preorijentirati se na neko novo područje, isplati li im se zaduživati i tako redom.
Sve se te odluke donose na temelju bezbroj različitih informacija. U maloj zemlji poput Hrvatske, gdje je većina privrede još orijentirana na poslovanje s državom ili njenim poduzećima i gdje većina novca prođe kroz državne ruke, među tim su informacijama one iz vlasti najvažnije. Za donošenje pravilnih poslovnih odluka poduzetnicima ove godine nedostaje upravo adresa na kojoj se donose ključni potezi. Tko to, u stvari, vodi ekonomsku politiku i kakva je ta politika uopće?