U Hrvatskoj je početkom godine došlo do potrebnih i očekivanih, ali ne i posve sigurnih demokratskih promjena. No, one su se ipak dogodile 3. siječnja na slobodnim i demokratskim izborima za Hrvatski sabor, a potom i za predsjednika Republike Hrvatske, i to bez i jednog incidenta. Jesu li taj početak korjenitih unutarnjih i vanjskih promjena mogli predvidjeti utemeljitelji HDZ-a? Da, ali rijetki među njima koji su znali da koliko god bio uzvišen prvobitni ideal, on bez istinske demokracije postaje samo pokriće i opravdanje za autoritarnu vlast, za gospodarsko i socijalno nazadovanje i međunarodnu izolaciju. Danas, nešto manje od godinu dana od demokratskih promjena, obični se ljudi s razlogom pitaju kakvu to politiku vodi vladajuća šestorka u pogledu izlaska iz međunarodne izolacije, gospodarske i socijalne krize, od čega smo se to oprostili ili, preciznije, opraštamo, i napokon, kakvoj se to budućnosti možemo nadati? Uobičajeno je da su najglasniji kritičari promjena u pravilu oni koji su gubitkom vlasti izgubili ili su suočeni s gubitkom autoriteta svojih fotelja, i koji sada na svaki način nastoje omalovažiti i ukloniti novu vlast. No, mnogi od tih kritičara bi u ime svojih ideala koji su ih vodili u borbu za neovisnu, demokratsku i socijalno prosperitetnu Hrvatsku, poštenja radi, trebali priznati da od poraznih rezultata jedne autoritarne politike koja je trajala godinama, ni rastanak ne može biti kratak i bezbolan.

Za šestorku je izvlačenje Hrvatske iz međunarodne izolacije bio važan, ali i ne najteži zadatak, tako da je Hrvatska brzo postala poželjan, gotovo nezaobilazan partner kada je u pitanju uspostavljanje stabilnosti i suradnje u regiji kojoj i sama pripada. Naša je diplomacija od početka pokazala zamjetnu pokretljivost i aktivnost, i to unatoč tomu što su najviši hrvatski dužnosnici imali malo vremena da se uhodaju u svoj posao, steknu potrebno znanje i vještinu.

Hrvatska je u 2000. godini iz objekta koji se promatralo, prerasla i postala stabilan i aktivan čimbenik u međunarodnim odnosima. Postala je punopravna članica Svjetske trgovinske organizacije, NATO-ovog programa Partnerstvo za mir te započela pregovore u okviru Sporazuma o stabilnosti i pridruživanju Europskoj uniji. Stoviše, Zagrebački summit Europske unije i zemalja regije, po općoj ocjeni, bio ja veliki uspjeh Hrvatske, koja je sada prerasla u izglednu članicu za prijem u Europsku uniju.

Ali, to još ne znači da vladajuća šestorka uvijek i pravo dobno daje kreativne odgovore na osjetljiva pitanja svojih odnosa s međunarodnom zajednicom. Rezultati naše vanjske politike trebali su i mogl biti konkretniji, naročito u pogledu dobivanja efikasne međunarodne gospodarske i financijske pomoći kako bi vlast u Zagrebu što bezbolnije obavila tranziciju, izvršila dana obećanja prema svijetu i počela ispunjavati očekivanja boljeg života u zemlji. Hrvatska diplomacija nije u samom početku dovoljno snažno ukazivala koliko je demokratska i stabilna Hrvatska u strateškom interesu Europske unije i SAD-a za demokratizaciju i stabilnost čitave jugoistočne Europe. S druge strane, egocentrični Zapad nije shvatio od kolike je važnosti pravodobno pružiti pomoć za oporavak i stabilnost Hrvatske, u okolnostima kada su stotine tisuća radnika ostale bez posla, poduzeća nelikvidna, proizvodnja uništena, vanjski dug premašio 10 milijardi dolara, a unutarnji 8 milijardi maraka.

Ovih se dana mnogi u našoj zemlji a neki i u Europi, pitaju što Hrvatskoj može donijeti najava vlasti u Zagrebu o tome da predstoji preispitivanje suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu?

Ono, međutim, što zabrinjava je da vlast podliježe pritiscima onih kritičara suradnje s kaznenim sudom koji su u prošlosti najviše doprinijeli. međunarodnoj izolaciji Hrvatske i koji stvaraju i šire u javnosti opasno uvjerenje kako Haškr sud osporava legitimitet ratnih operacija Bljesak i Oluja”, pa i čak da u pitanje dovodi cijeli Domovinski rat. No, za nastalu situaciju nije nevina ni međunarodna zajednica, zajedno sa sudom u Hagu. Hrvatska javnost je bila, najblaže rečeno, iznenađena, ne toliko izjavama predstavnika novih vlasti u Beogradu da suđenja Miloševiću u Haagu neće biti ili da to nije prioritetno pitanje, koliko izjavama nekih zapadnih državnika o tome kako bi u ovom trenutku inzistiranje na Haagu oslabilo i onako nestabilan položaj predsjednika Jugoslavije Vojislava Koštunice. Ma koje da je, dakle, prirode bila popustljivost međunarodne zajednice prema vlastima u Beogradu, na Zapadu moraju vrlo ozbiljno shvatiti da bi za hrvatsku Vladu i demokratsku Hrvatsku moglo nastupiti opasno vrijeme, ako za svaku državu u regiji, za svaku osobu osumnjičenu za ratne zločine, bez iznimke, ne bi vrijedili isti standardi suradnje s Mađunarodnim kaznenim sudom u Haagu.