Đindić je "njemački čovjek"! Tu informaciju u zadnjem broju beogradskog političkog tjednika “Nin”, osobno potvrđuje sam Zoran Đindić, u ulozi budućeg srbijanskog premijera. Ističe svoje veze s njemačkim kancelarima i poslovnim Ijudima, nudi Nijemcima najkvalitetnije dijelove srbijanske imovine (telekomunikacije, “Crvenu zastavu” itd.), jamči dugoročnu proevropsku politiku. Traži da Zapad, a osobito Nijemci, novim velikim ulaganjima dokažu svoj interes za demokratsku Srbiju. Uvjetuje suradnju s Rusima, koji su zainteresirani za ulaganja, pa čak i za preuzimanja rafinerija u Pančevu i Novom Sadu, kao i za komad Jugoslavenskoga naftovoda.

Što je u toj novoj epizodi balkanskih "igara bez granica" hrvatski gospodarski strateški interes?

Hrvatska je u kratkom, ali prebremenitom razdoblju, između 3. siječnja (smjene HDZ-ove vlasti) i 5. listopada, odnosno 23. prosinca (smjene Miloševićeve vlasti) bila “miljenica Zapada”, ili joj se barem tako učinilo. Zapad (točnije - NATO, SAD i Evropska unija) nikad nije pokazivao svoj visok, poseban interes za fer-povezivanjem sa Hrvatskom, koliko je, što prikriveno, što otvoreno, iskazivao svoj strateški plan za potpunim preuzimanjem cjelokupne regije između Alpa, Jadrana, Karpata, Crnog mora i Kaspijskog jezera.

Postupno, ali zbog veličine i središnjeg, regionalnog značenja te zemlje, ne baš totalno preuzimanje Srbije, u tom je planu ključ za dovršenje nove geopolitičke arhitekture u proširenoj Evropi od Atlantika do Kaspijskoga jezera. I dok prvi čovjek “informatičke ere” i globaliziranog biznisa, američko “čudo od mladića”, Bill Gates, rado plovi po hrvatskim Kornatima, novi mu srbijanski premijer Đindić već nudi Beograd kao "novi regionalni centar za razvoj novih tehnologija”, a tamošnje telekomunikacije “Deutsche Telekomu" (koji je preuzeo i HT!), te “Crvenu zastavu” Volkswagenu, kao što će, navodno, uskoro - ne samo Rusima nego i Amerikancima nuditi rafinerije, naftovod, koncesije za nove ceste, mostove i projekte vojne industrije.

Doduše, Hrvatska je već rasprodala većinu bankarskog potencijala, dopustila strancima da preuzmu nadzor nad većinom trgovine, prepustila im većinu tržišta dnevnih novina, pa već i mnoge dijelove “obiteljskoga srebra”, poput prvog dioničkog paketa Hrvatskih telekomunikacija, pojedinih hotela, cementara, pivovara. Za 2001. im već nudi i većinu najkvalitetnijih turističkih bisera, Croatia-osiguranje, INA-u, HEP, Jadranski naftovod i štošta još. Praktično, i nova je hrvatska vlast potvrdila odluku prijašnje, da gotovo sve što u Hrvatskoj vrijedi prepusti strancima (što denacionalizacijom, što privatizacijom što izravnim novim stranim investicijama).

No, Hrvatska je u cijeloj toj igri upola manja od Srbije (po broju stanovnika i što je najvažnije potrošača), iako je ove godine bruto proizvod u Hrvatskoj gotovo još za trećinu veći nego u Srbiji, a nacionalni dohodak po glavi stanovnika tri puta viši! U toj aritmetici, ne samo da će Zapad u svojim daljim investicijskim, kreditnim i poslovnim potezima najvjerojatnije protežirati srbijansko gospodarstvo, nego će preko njega nastojati zagospodariti cjelinom Balkana.

Tako će, na početku 21. stoljeća, Hrvatska u Đinđićevoj Srbiji dobiti ne samo partnera za potpunu normalizaciju ekonomskih odnosa u regiji, nego i konkurenta za lidersku ulogu na Balkanu, ali i novog, vrlo opasnog medijskog i ekonomskog protivnika.