Na jednom zagrebačkom diplomatskom božićnom domjenku, početkom tjedna, jedan mi je diplomat postavio pitanje: “U vašoj posljednjoj kolumni sugerirali ste Vladi da Gorana Granića na mjestu predsjednika Odbora za suradnju s Haškim tribunalom zamijeni pravno obrazovaniji Stipe Ivanišević. Ostajete li pri tome i nakon njegove izjave da 'Hrvatska nije Ruanda'?”

Moram priznati da mi to pitanje nije bilo ugodno. Naravno, odgovorio sam protupitanjem: "A zar i vi mislite, poput jednog dijela tiska, da je taj ministar rasist?"

Naravno da ni moj sugovornik, kao ni ja, ne mislimo da je zbog te izjave Stipe Ivanišević rasist, koji djeluje po Tuđmanovoj glorifikaciji rasističkih teorija da su europske kulture superiorne nad, recimo, afričkim. Takvo pitanje mi je postavio, posredno i Ivan Zvonimir Čičak. No ostajem pri tome da ta nesretna izjava ministra Ivaniševića ne može biti dokazom njegova rasizma. Međutim, činjenica jest da je ta izjava dočekana u zagrebačkim diplomatskim krugovima s negativnim reakcijama.

Stipu Ivaniševića poznajem kao rijetko principijelnog čovjeka: kada je napustio SDP zbog neslaganja s Račanom, i kasnije kad smo i on i ja napustili Akciju socijaldemokrata Hrvatske nakon smrti Mike Tripala. Kao predsjednik Hrvatskog pravnog centra, uvijek se zalagao za visoke kriterije Ijudskih prava.

I dalje sam uvjeren da je Stipe Ivanišević najbolja moguća osoba za provođenje reforme uprave i uvođenje lokalne samouprave, pa i za obavljanje poslova u kojima se traži veće pravno znanje.

No poučak koji svi moramo izvući iz tog diplomatskog gafa je taj da političari moraju vrlo pažljivo birati riječi i ne smiju se prepustiti ishitrenim reakcijama. Ponekad iz svih nas progovore i neke predrasude koje smo i nesvjesno usvojili, bar kao il faut en deparler.

Narodi Ruande zaslužuju isto toliko poštovanje kao i narodi i narodne manjine koji obitavaju u Hrvatskoj. Ruanda, unatoč biblijskim razmjerima tragedije koja ju je zadesila, zaslužuje poštovanje kao članica međunarodne zajednice, a uz to i pomoć i solidarnost koje joj ta međunarodna zajednica mora iskazati u trenucima kada ona sama ne može riješiti svoje probleme.

Prihvatimo li da za Ruandu vrijede drugi kriteriji nego za Hrvatsku, tada prihvaćamo i teoriju globalnog kaosa, u koji nas je htio uvući Tuđmanov režim. Tuđmanov režim je sustavno poticao stvaranje takve slike svijeta u kojoj vladaju strukturalna anarhija, gruba sila, egoizam država i, naravno, odsutnost svake međunarodne solidarnosti, osim kada je to nama u interesu.

Bio sam i sam svjedokom početaka stvaranja takve doktrine "državnog razloga”, po kojoj cilj opravdava sredstvo. Neposredno nakon međunarodnog priznanja neovisnosti Hrvatske, 15. siječnja 1992., dobio sam zadaću - kao šef kabineta tadašnjeg hrvatskog ministra vanjskih poslova napraviti strateški “policy paper” o našem odnosu prema Bosni i Hercegovini, koja je u to vrijeme još bila sastavni dio raspadajuće SFRJ. Svoj prijedlog nazvao sam “Plan za demilitarizaciju BiH”; naravno, zalagao sam se za poštovanje legitimne želje naroda BiH za definiranjem svog položaja kao multietničke zajednice i za uvođenje međunarodnih garancija za njenu demilitarizaciju, a čiji bi jedan od jamaca bila i netom međunarodno priznata Hrvatska.

Iste večeri kada je taj projekt otišao u Predsjedničke dvore, nazvao me jedan od najviših državnih dužnosnika, što je bilo neprimjereno mom rangu (trebao me nazvati njegov šef kabineta), i razderao se na mene: “Pa jeste li vi ludi, predsjednik je rekao da je upravo sad trenutak da uzmemo Bosnu!” I tako je počeo projekt “da uzmemo Bosnu”, koji je Hrvatsku i odveo, uz druge fatalne pogreške koje i nisu bile tek pogreške, već dio jednog sistema, na margine svjetske zajednice. Naravno, u njegovim memoarima o tome nema ni riječi.