Kraj prve godine mandata koalicijske vlade jasno je pokazao kako će joj u sljedećoj godini dva problema, s kojima se administracija izbjegavala suočiti na samom početku mandata, biti ozbiljnim izazovom. Oba su naslijeđena, a ishod izbora ovogodišnjega 3. siječnja koaliciji je dao legitimitet da ih odlučno riješi. Nastali su bez krivice sadašnje izvršne vlasti i stranaka što je sačinjavaju, ali će unatoč tome »troškovi« njihova rješavanja (ili još veći »troškovi« odlaganja rješenja) bit ispostavljeni ovoj vladi. Od HDZ-ova režima sadašnja je vlada, naime, naslijedila posve nekompetentnu i nerazumno hipertrofiranu javnu upravu (no može li se aparat, što ga je stvorio prošli režim, uopće nazvati javnom upravom?). Cijenu te »javne uprave« hrvatska privreda jednostavno nije sposobna snositi, a to se jasno iskazalo prilikom zatvaranja državnog budžeta za sljedeću fiskalnu godinu. Ograničavanje javne potrošnje zahtjev je i Međunarodnoga monetarnog fonda i uvjet za to, da ova novčarska organizacija u sljedećoj godini podupre socijalne reforme koje Vlada mora provesti. Ali to je samo zahtjev hrvatskoj administraciji da se ponaša sukladno vrijednostima što ih je i svome biračkom tijelu predstavila kao svoj program.

Dakle, čak ako MMF, Svjetska banka i druge globalne ekonomske organizacije ne bi to od Vlade tražili, ona bi morala smanjivati cijenu javne uprave. Preduvjet demokratskom političkom razvoju sustav je slobodnoga tržišta, koje može funkcionirati samo u sustavima koji poštuju »tvrdo proračunsko ograničenje«. Ni jedna diktatura, bila ona lijeva ili desna, ne podnosi sustav »proračunskoga ograničenja«, sustav u kome će troškovi administracije i javne uprave biti unaprijed precizno planirani i ograničeni. Dosad, na svoju žalost, Hrvatska nikad nije funkcionirala unutar sustava takva »tvrdog budžetiranja«. U komunizmu i prvim godinama Tuđmanova autoritarnog sustava inflacija je omogućavala probijanje »proračunskoga ograničenja«, u prvoj postinflacijskoj godini to je bilo moguće zahvaljujući »remonetarizaciji«, a nakon toga financiranje proračuna iznad mogućnosti nacionalne privrede omogućavali su efekti uvođenja PDV-a (koji je, kao porez na zalihe, u prvoj godini donio goleme proračunske prihode), strano zaduživanje i, na koncu, prodaja »obiteljskoga srebra«.

Svođenje pljačke i rastrošnosti na nepotreban »reprezentacijski« luksuz, što je bila osnova smanjivanja budžetske potrošnje, kojem je nova administracija pribjegla u prvoj godini, nije dovoljan lijek, a to je postalo jasno kad su na jednu stranu fiskusa stavljeni mogući državni prihodi (i politička volja da se proračun više ne financira deficitarno, zaduživanjem bez stvarnog pokrića), a na drugu fiksni troškovi. Vladina mjera zaustavljanja rasta plaća u javnom sektoru logična je, ali još ne i dovoljna. Najava smanjivanja broja zaposlenih za barem 10.000, pri čemu će najviše ljudi morati »biti skinuto« s platnih popisa ministarstava obrane i unutarnjih poslova također je logična odluka. Režim, koji se raspao 3. siječnja, oslanjao se na represivni aparat, ne samo kao na latentnu ili otvorenu prijetnju nezadovoljnu, osiromašenu i obespravljenu puku, nego i kao na sloj onih, koji podupiru koruptivni klijentelistički »stališki« sustav i koji imaju pravo (barem marginalno) sudjelovati u diobi plijena. To, što su pripadnici vojnih i specijalnih policijskih jedinica »prodavali zaštitu« pripadnicima staleža obespravljenih, naplaćujući »reket«, samo je primitivnija verzija onoga što je radila politička klasa. Klijentelistički se sustav počeo raspadati kad je nestalo institucionalne »državne« zaštite toga sustava, ali oni, koji su u njemu funkcionirali kao opslužitelji političke klase i imali koncesiju da i sami »ubiru rentu« od podređenih, ne mogu tek tako postati efikasnim državnim činovnicima. Početni pristup nove administracije bio je u suštini pošten: pravit ćemo se da smo preuzeli institucije države, a da su oni, što ih je prošli režim ondje zaposlio, »profesionalci«. Profesionalci će se početi ponašati profesionalno osigura li se instituciji autonomija i omogući li joj se da više ne bude čimbenikom »režima«, nego institucijom javne uprave.

Međutim, ni u vojsci, ni u policiji, niti u diplomaciji, sudstvu i drugim institucijama nova izvršna vlast nije zatekla profesionalce regrutirane po weberijanskom načelu efikasne birokracije, već u velikoj mjeri osobe lišene stručnih znanja i kriterija, jer su samo takvi mogli bez zadrške »servisirati« autoritarni režim. Javna uprava nije zapošljavana na osnovi natječaja, položaji u njoj nisu bili, kako to Ustav propisuje, jednako dostupni svim građanima, već je vladajući pokret personalnu politiku vodio instrumentalno, vodeći računa samo o »stranačkom interesu«. Sadašnja Vlada imala je pravo na temeljitu reformu javne uprave, ali i stavljanje na raspolaganje, na javnu audiciju za sve položaje koje nisu popunjeni javnim natječajima. Temeljito smanjenu, ali efikasnu javnu upravu valja platiti pristojno, ali ona nije teret onima koji financiraju proračun, jer od takve javne uprave porezni obveznici dobivaju i uslugu što je vrijedi platiti. Od staroga režima regrutirana javna uprava odnosila se »neprijateljski« prema novoj administraciji, dok je ova poštivala njezina »stečena prava«, očekujući samo da se činovništvo ponaša profesionalno. Najneugodnija opstrukcija poistovjećivanje je interesa toga, u prošlom režimu privilegiranog sloja, s obespravljenim prosvjetarima, znanstvenicima, medicinarima. Drastična štednja u državnoj upravi omogućila bi, međutim, pristojnije plaće i ovima iz proračuna financiranim djelatnostima, a poistovjećivanje dvaju u biti suprotstavljenih interesa dovodi, s jedne strane, u pitanje legitimitet Vlade za oštre zahvate u državnoj upravi, a s druge je predstavlja kao »socijalno neosjetljivu«.

Problem suradnje s Haagom jednaka je korijena. Da smo imali kompetentno sudstvo i tužilaštvo, koji bi osigurali pravnu sigurnost, pa onda gonili i kriminalce što su se u zločine upustili pod krinkom vojne odore (čak i generalske), ne bi nam bilo potrebno međunarodno nametanje standarda koje postavlja Haaški sud. Da u sudstvu i tužilaštvu nisu profesionalci koji nisu mogli raditi zbog HDZ-ove vladavine, pokazuje i to, što ove godine, u kojoj pritiska tuđmanovaca na sudstvo više nije moglo biti, nije procesuiran niti jedan od prije zataškanih zločina (od ubojstva Josipa Reihl-Kira do Pakračke Poljane). Upravo stoga miješanje Haaga valja prihvatiti kao »dobru uslugu«. Vlada ima pravo oba problema predstaviti javnosti, svome biračkom tijelu, i od njega zatražiti savezništvo u njihovu rješavanju. Demokratsko civilno društvo, koje je bilo saveznikom šestorice dok su bili u opoziciji, bit će pomagačem administraciji i u rješavanju ovih problema.