Duhovno i materijalno opustošena, raznim totalitarizmima unakažena, faktički posve zbunjena, bez sustava vrijednosti, s jedva sklepanom državom, ali čini se bez jasne vizije, Hrvatska ulazi u sljedeće stoljeće i tisućljeće, a da pri tom još uvijek dvoji u onim temeljnim pitanjima - s kim, kuda i kako dalje ploviti. Ova tužna dijagnoza hrvatske sadašnjosti, nastavi li zemlja ovim tempom naprijed, mogla bi vrlo lako biti točna i sljedećih desetljeća, jer ono što, uz sve rečeno, određuje ovu sliku, teško se mijenja; radi se o znamenitom mentalnom sklopu ove nacije.

Pogledamo li makar i površno zadnjih naših sto godina, uz dužno poštovanje za razne napore, jedini povijesni detalj, vrijedan pljeska bio je stvaranje hrvatske države. Jer, ovoj zemlji povijest kao da se narugala, pa je država stvorena s teškim kašnjenjem, ali zadnjih sto političkih godina Hrvatska se u ostvarenju tog projekta previše istrošila.

Ono što se danas prepoznaje u hrvatskoj politici refleks je ili straha da se taj projekt obesmisli ili se otkriva ležernost onih kojima postojanje države nikada nije bio vrhunski politički cilj. Da je tome tako, vidi se iz činjenice da ova nacija još uvijek nema snage valorizirati svoju ovostoljetnu prošlost, a iz te ocjene bi bilo vidljivo kako smo i zahvaljujući komu zapravo izgubili sto godina.

Naime, kad bi se znanstveno i povijesno istinito progovorilo o 1918., o 1941., o Drugom svjetskom ratu i o svemu što je donijelo 45 godina komunizma, kada bi se nepristrano, ali odgovorno ocijenilo što se sve u zadnjih deset godina dogodilo dobrog i lošeg, i kada bi se iz jedne takve sumarne ocjene sagledalo jasno i glasno tih sto godina, onda bi danas političke figure na političkoj šahovskoj ploči stajale po nekom redu i pravilima. Da se 1918. teško, a 1945. dramatično pogriješilo i da je tih gotovo 100 izgubljenih godina bilo vrijeme koje smo nepovratno izgubili u smislu razvoja, to još uvijek nije definitivna ocjena naše znanosti, povijesti i svih umnih glava ove zemlje.

Tih 30 godina prve Jugoslavije prošlo je u borbi s divljačkim srpskim barbarizmom, da bi igrom povijesnih silnica na vlast ubrzo došli ustaše. O njihovoj brutalnosti i političkoj gluposti napisane su debele knjige, no razložna osuda nove komunističke vlasti nikako nije smjela prijeći jednu granicu: osudu same ideje, potrebe i nužnosti stvaranja hrvatske države. Nema komunističke vlasti koja tih godina koja nije osudila slične režime, ali ni Mađarska, ni Bugarska, ni Slovačka ni Rumunjska, koje su imale slične probleme, nisu u svom zanosu srušile i države. Samo su promijenile režime.

A da je to bio i ostao istočni grijeh hrvatskih komunista, pokazalo je sljedećih 45 godina, koje su prošle u grčevitoj borbi protiv Beograda. Jer i Hebrang i Savka, i sve između njih bila je tiha borba za mrvice Hrvatske. Napokon, da se doista radilo o istočnom grijehu, pokazale su 90-te: na kraju smo oružjem morali izboriti slobodu i državu. Neki dan je gospodin Pusić, glede povratka Trga žrtava fašizma u Zagrebu, rekao da je to krajnji trenutak za obilježavanje tih žrtava - jer da je prošlo još malo vremena, djeca sutra ne bi znala da je bilo tih žrtava. Načelno, Pusić ima pravo, ali njegova potreba za istinoljubivošću, baš kao i ista potreba pretežite većine hrvatskih političara lijeve provenijencije, ni danas ne doseže i drugo poluvrijeme: gledamo li na stvar po imenima trgova, djeca će nešto znati o žrtvama fašizma, a u isto vrijeme kad god budu čuli priče o žrtvama komunizma, mislit će da starci haluciniraju!

No, čim su došli na vlast, komunisti su, među ostalim, ubili 40 hrvatskih novinara! Na Bleiburgu je bez suda strijeljano na tisuće ne samo vojnika nego i običnih civila! Godine 1948. komunisti su formirali logor na Golom otoku, mjesto gdje su na zvjerski način mučene tisuće ljudi, a te je godine ubijen i Hebrang. Da ne nabrajam ljude što su po selima likvidirani da se niti danas ne zna gdje su skončali.

Odgovor je brutalno jasan: ne! Kako su, dakle, krivci za sve krive godine ovog stoljeća kažnjeni ili barem obilježeni, a baš nitko nikada nije odgovarao za komunističke zločine, taj povijesni cinizam jedne lažne povijesti ide dalje, pa tako i dandanas po medijima dociraju i o prošlosti i o budućnosti jedan Manolić ili Šuvar. No, nije problem u njima, nego u jednoj svijesti koja nikada nije osuđena. Svijesti koja nacionalno gura pod tepih i latentno osuđuje, čak i danas. Oni pak koji o naciji govore iz perspektive tzv. najhrvatskije stranke, i koji s nacionalnim nemaju problema, bili su na sceni deset godina i premda su neke nacionalne relacije postavili tamo gdje im je mjesto - zadnjih deset godina nije nešto što bi se željelo ponoviti.