Pobjedom Demokratske opozicije Srbije (DOS) na nedavnim prosvjednim izborima, srbijanska je politička scena napokon pristupila početku društvene tranzicije. DOS je poput HDZ-a u Hrvatskoj 1990. sijevnuo kao narodni pokret koji je uspio srušiti jedini preostali diktatorski sustav jugoistočne Europe, koji također neće imati realnu oporbu, ali će se i prije dezintegrirati, te koji isto tako dobiva prigodu kazati "Danke Deutschland".

Čitavo dvadeseto stoljeće Njemačka je bez većih uspjeha nastojala i geopolitički i međunarodnopolitički i ekonomski ovladati Srbijom. Zbog proaustrijske, odnosno progermanske politike, 1903. je glavom platio Aleksandar Obrenović kojega su svrgnuli Karađorđevići. Tek nakon marseilleskog umorstva Aleksandra Karađorđevića 1934., ponovno se vraća pronjemačka politika u osobi Milana Stojadinovića. On je kao predsjednik jugoslavenske vlade od 1935. do 1939. vodio profašističku politiku germanizacije srbijanske privrede. Trojni pakt koji su poduprli Dragiša Cvetković i knez Pavle Karađorđević 1941. bio je prije cijena realpolitičkog odmjeravanja unutareuropskih snaga negoli izraz progermanizma.

Dakle, tek će nova srbijanska vlada, koja će se formirati najvjerojatnije pod vodstvom Zorana Đinđića u siječnju 2001., pokušati legalistički nastaviti srpsko-njemačke odnose započete još na Berlinskom kongresu 1878., kada je Srbija dobila ne samo priznanje neovisnosti nego i gradove Niš, Pirot, Vranje, Leskovac i Prokuplje, a nasilno prekinute fenestracijom Aleksandra Obrenovića. Đinđić ne krije svoje dobre veze s njemačkim kancelarom Gerhardom Schröderom koji dolazak velikih njemačkih industrijalaca povezuje sa stvaranjem pravno-sigurnosnog ambijenta u Srbiji.

U tom se smjeru već najavljuju akcije lišavanja slobode i Miloševića i čitave njegove represijske infrastrukture, smjene u Vojsci Jugoslavije i MUP-u su započele, budući da Srbija, koju je progutala crna rupa energetskog šoka redukcije električne energije, ne želi i u idućih deset godina nakon političkog ostati u gospodarskome mraku. Kako će se izvoditi taj novi privredni skok ako se zna podatak da je Vijeće naroda Skupštine SRJ izglasalo proračun za sljedeću godinu težak pedesetak milijardi dinara od čega će čak 70 posto biti namijenjeno obrani, a ne poticanju investicija!?

Investicije se, kao i u Hrvatskoj, očekuju izvana kao nagrada za rušenje Miloševića i za tempo obećanja strukturalnih promjena. Najveći dinamizam takvih aspiracija demonstrira upravo Đinđić koji neprestano igra s više političkih opcija u rukavu i što se tiče SRJ, Crne Gore i Kosova i odnosa s međunarodnom zajednicom, spretno koristeći zamah popularnosti koju je Srbija stekla definitivnom eliminacijom antidemokratskog režima. Ta obnovljena popularnost po svoj će prilici voditi revizionizmu dosadašnjeg gledanja na njezinu "susjedsku agresiju" ako se primjerice odnos prema Srbima povratnicima bude pogoršavao unatoč Miloševićevu odlasku.

Hrvatski odgovor na to ne može biti stvaranje "kvalitetnijeg imidža" u promidžbenim laboratorijima, već svakodnevno primjenjivanje eurounijskih normi u praksi. Nema političkog marketinga koji bi od siromašne mogao napraviti bogatu državu. Orijentiranost nove Srbije na Njemačku znak je odlučnosti ovog gotovo posve akademskoga političkog establishmenta da Srbiju gospodarski vrati na standarde Srednje Europe te što prije dohvati dvoznamenkastu stopu rasta.

Međunarodna zajednica više ne traži blokadu, već otvaranje prema Srbiji. A te teme i navade jednostavno ne leže šestorici, a pogotovo ne oporbi pa se može dogoditi da Hrvatska ostane zatočena u svojoj slici svijeta ili svjetske politike koja naprosto više nigdje ne postoji osim u glavama dogmatika koji vjeruju u vječnost statusa quo.

Umjesto antimiloševićizma hrvatski političari na vlasti uzdaju se u antidinamizam i to je ono što im stvara probleme i unutar i izvan zemlje. Brzo je prošlo od 3. siječnja 2000., ali neke dinamike u popravljanju situacije ne vidješe ni oni s najoptimističnijim vidom. Bavljenje prošlošću u kojoj se svaki protagonist vidi povoljnije negoli što ga drugi pamte, ne zanima veliki svijet u kojem je vrijeme novac. U Hrvatskoj je vrijeme redovito značilo novac samo za one koji vladaju, a ne i za one kojima se u demokraciji vlada.

Taj jalovi izborni larpurlartizam guta vrijeme, kadrove i nade. Hrvatskoj treba entuzijazam u korijenu društva, dah vjere u napredak jer je prosperitet najbolji "balance of power" i od njega zavisi položaj Hrvatske u regiji, a ne od sline "protuhrvatskih" konspiracijskih ideologija.