Klasično pravilo u zapadnim demokracijama da se neku novu vlast ne napada i ne ocjenjuje u prvih sto dana njezina djelovanja očito ne vrijedi u Hrvatskoj. Prethodni režim ostavio je i previše ruševina, a šesteročlana koalicija je sve drugo nego prikladna za donošenje brzih i učinkovitih odluka, pa se stoga novu vlast može ocijeniti tek negdje u poluvremenu njezina postojanja. Znači krajem iduće godine. No to ne znači da bi trebalo odustati od davanja privremenih i uvjetnih ocjena.

Premijer Ivica Račan nedavno je rekao da je vladajuća koalicija ostvarila četvrtinu svojih predizbornih obećanja, dakle onoliko koliko je mogla u godini dana što je četvrtina njezina prvog mandata. To nam izgleda preoptimistično. Jer to bi značilo da je hrvatska Vlada potakla stvaranje barem pedeset tisuća novih radnih mjesta, od onih 200.000 koliko je obećala doduše minijaturna, ali i preglasna narodna stranka.

Naprotiv, Hrvatska je u prvoj godini novog režima izgubila više od 60.000 radnih mjesta. Unatoč tome, narodnjaci i dalje tvrde da će do kraja mandata koalicijske vlade biti "pušteno u pogon" onih 200 tisuća radnih mjesta.

To je u najmanju ruku neozbiljno, ali treba zapamtiti kako bi se Račanovu vladu stalno upozoravalo na to bombastično obećanje jedne stranke koja misli da je stvorena za "velika djela" samo zbog toga što je iz nje proistekao predsjednik Stipe Mesić, također poznat po svojim neodmjerenim izjavama.

Vlada je postigla najveće uspjehe u vanjskoj politici. Ali i njih valja relativizirati. Jedan dio predradnji za to ostvarila je prethodna vlast, premda je sadašnjoj to teško priznati jer bi morala odustati od svojih zamjerki da je Tuđmanov režim bio ksenofobičan i izolacionistički. On je to bio samo djelomično.

Tzv. međunarodna zajednica, posebice Europska unija, nije htjela da tuđmanovska vlast trijumfira ni za jotu. Tek pobjedom šesteročlane koalicije i Stipe Mesića "veliki svijet" je odustao od kažnjavanja Hrvatske za postupke koje je službeni Zagreb samo jednim dijelom skrivio. Cijenu ovom zapadnom izlaženju ususret Hrvatskoj još ne znamo. Možda je naslućujemo u guranju Hrvatske u "Zajednicu država Zapadnu Balkaniju" ili pak u prebacivanju velikog dijela nacionalnog suvereniteta na Haaški sud koji svojim bezobraznim postupcima može naveliko ugroziti opstanak sadašnje vlasti.

Na žalost, u Hrvatskoj zasad ne vrijedi još jedno pravilo zapadnih demokracija, naime da oporba mora u svakom trenutku biti sposobna preuzeti vlast. Koliko god to zvučilo neugodno, mora se reći kako sadašnjoj vlasti trenutačno nema alternative. Postojeća oporba nalazi se u gotovo istoj situaciji kao prijašnja za vrijeme Tuđmanove vladavine - ona je rascjepkana, nema zajedničku platformu i nije složna u borbi protiv sadašnje vlasti. Nije dovoljno tražiti ostavku Predsjednika Republika i raspuštanje šesteročlane koalicije. Treba znati kako se to može praktično izvesti i tko će ih odmah zamijeniti. A takva konstelacija još nije tu.

Evo nekoliko pretpostavki koje bi mogle (ako se ostvare) opasno ugroziti opstanak sadašnjeg režima: ako Račanovoj vladi ne uspije otvoriti sto tisuća novih radnih mjesta i ako Hrvatska do kraja iduće godine ne uđe u skupinu kandidata za ulazak u Europsku uniju u kojoj se nalaze Bugarska i Rumunjska; ako hrvatska socijalno-liberalna stranka Dražena Budiše napusti koaliciju; ako Haaški sud prisili Hrvatsku da mu izruči većinu generala zaslužnih za uspjeh Bljeska i Oluje; ako se i dalje bude povećavao broj nezaposlenih i stečajeva državnih poduzeća; ako Hrvatska ne dobije veće injekcije međunarodnog kapitala itd. itd. Ako bi se dogodilo prije sve rečeno, šesteročlana koalicija našla bi se pred ponorom.

I što onda? Bilo bi tragično ako se do tada sadašnja oporba ne bi toliko oporavila da bi mogla preuzeti vlast. Ovoga časa se ne vidi da je za to sposobna. HDZ je još u stanju neke čudne paralize.