Lani u ovo doba Hrvatska se kupala u očekivanju punom optimizma. Za godinu dana prijeđen je luk do duboke depresije. U svakom pogledu. Najporazniji je nauk iz tog razdoblja da je moguće promijeniti vlast, aIi se čini nemogućim promijeniti stvarnost. U godini velikih političkih promjena, ravnih prevratu, u životu običnog građanina gotovo se ništa nije promijenilo.

Mediji su ovih dana prepuni podsjećanja na lanjska obećanja. S najvećom čežnjom javnost se prisjeća najave o 200 tisuća radnih mjesta. Jednako su zamamno zvučala obećanja da će se vratiti mirovine, povećati standard, pozatvarati lopovi. Tvrdilo se da će nova vlast na prvoj saborskoj sjednici donijeti zakon o reviziji pretvorbe, da će značajno smanjiti proračun, srezati PDV, vratiti iz inozemstva opljačkane milijarde. Političari su govorili da će živjeti skromno, bez vila i luksuza, po mjeri običnih Hrvata.

S godinu više znamo da novih radnih mjesta nema, dapače, ova će se godina pamtiti po najvećem broju otpuštenih, znalci su izračunali da je svakoga dana bez posla ostajalo više od stotinu Hrvata. Mirovine će nešto rasti, ali dugovi penzionerima definitivno se ne vraćaju. Od revizije pretvorbe nema ništa, nisu smanjena ni porezna optererećenja, PDV stoji kano klisurina, pokradene milijarde nisu vraćene, lopovi kratko ostaju iza brave. Političari su svoje plaće smanjili manje nego su najavljivali, a stupanjem na vlast njihova se socijalna osjetljivost zapanjujuće smanjila.

S godinom za leđima najvećim se postignućem aktualne vlasti čini činjenica smjenjivanja HDZ-ova režima. Doduše, zasluge za otkazivanje Tuđmanovoj vlasti više idu biračkom tijelu, nego izabranima. Također je vrlo važna uvjerenost javnosti da nova vlast nije kao bivša povezana s kriminalom i pljačkom. U Tuđmanovo vrijeme Hrvatska je bila zemlja grabeža. U materijalnom smislu sadašnja je vlast mnogo čestitija od svojih prethodnika, ali tu činjenicu - iz mnogo, uglavnom subjektivnih razloga - nije uspjela pretvoriti u okosnicu moralnog uspravljanja u tom pogledu sasvim grogiranog hrvatskog društva.

Možda je najveći problem s aktualnim vladarima njihova nekompetentnost i neodlučnost. U njihovim redovima vladajući pragmatizam opredijelio ih je za politiku malih koraka, što se najčešće doima kao tapkanje u mjestu. Šestorka je državu preuzela za vlast totalno nespremna, mjesecima je bila iznenađena, predugo se bavila sama sobom, previše je oklijevala, taktizirala, špekulirala. Propustila je vrijeme za promjene, ono što se prije godinu dana lako moglo izvesti, danas više nije moguće. Ogromna podrška od prije godinu dana pretvorila se u ogromnu rezerviranost. Dominantna je karakteristika sadašnje vlasti višak sitnog politikantstva i manjak vizije, nedostatak hrabrosti za velike poteze reforme i iskorake. Taj se problem s vremenom ne može riješiti, on će postajati sve zamjetniji. Zato će s novim godinama Hrvatska morati tražiti nove ljude.