Poput gospodarskog i materijalnog propadanja koje se ne može niti uz najbolju političku volju zaustaviti bez ogromne pomoći međunarodne zajednice zapadnih vlada i država, rukovodstvo jugoslavenske države i partije pokazalo se nesposobno da samostalno i suvereno pronađe izlaz iz dugogodišnje kosovske međunacionalne krize koja eskalira u nagovještaj krvavog građanskog rata za sve građane ove zemlje.

Dne. 27. 2. ove godine Predsjedništvo Jugoslavije proglasilo je izvanredno stanje (posebne mjere zaštite) na Kosovu, čemu je prethodio osmodnevni dramatični štrajk glađu Trepčinih rudara u utrobi zemlje. U te tzv. posebne mjere zaštite uključeno je slanje armijskih trupa i specijalnih jedinica u oklopnim kolima, ograničenje kretanja i zabrana okupljanja, demonstriranja i protestiranja, zabrana dolaska u SAP Kosovo stranim državljanima /državljanu SAD koji je bio u pratnji francuske novinarke Helen Despic akreditirane u SFRJ 2.3. 89. naređeno da u roku 24 sata napusti Kosovo/, ograničavanje izvještavanja, zabrana kupovanja nekretnina, policijski sat itd.

Vodstvo zemlje nije umjelo naći politički nego administrativni odgovor na kosovsko pitanje koje je kulminiralo ovih dana generalnim štrajkom Kosovara i ostavkama pokrajinskih rukovodilaca.

Izražavamo našu duboku zabrinutost pred ovakvom evolucijom zbivanja na Kosovu i solidarni smo sa svima onima čija se građanska i nacionalna prava na Kosovu grubo gaze.

Neosporna je činjenica da je za jugoslavensku državu početkom osamdesetih godina izbio svom žestinom jedan vrlo težak problem koji se je sastojao u dilemi kako smiriti sve nezadovoljnije Albance na Kosovu i moguću pobunu. Umjesto racionalnog i demokratskog traženja rješenja, preko kosovskog sindroma je službena ideologija hermetički nalijepila etiketu iredentizma, separatizma i priključenja Albaniji. Tenzije i opće nezadovolistvo vladajućim sistemom i ideologijom u Srbiji su se zadnjih godina vješto kanalizirali prema drugom narodu, koji je postao dežurni krivac za izlive negativnih emocija i destruktivnost, zato da bi vladajući poredak ostao netaknut.

Po devizi "Zavadi, pa vladaj" želi se izolirati albanski "virus" i osamiti albanski narod čijih je gotovo 10.000 pripadnika za posljednjih osam godina bilo osuđeno na zatvorske kazne a gotovo 500.000 Albanaca bilo je kroz isto vrijeme policijski tretirano.

Jedan ovako krajnje složen i težak politički problem ne može se rješavati bez eliminiranja uzroka krize koji su prisutni na cijeloj teritoriji države a ne samo na Kosovu. Kosovo je zapravo katalizator krize koju obilježava nepostojanje pravne države. Sudbina Kosova vezana je za krizu nelegitimne vlasti koju nadzire partija, vezana je za izbjegavanje radikalnih političkih reformi i demokracije kako bi se očuvao društveni status quo.

Nažalost, svi ovi idealni parametri za izlazak iz ponora postaju utopija u stravi grube realnosti, pokreta oružanih formaciia i zveketa gusjenica teških oklopnih vozila koji odzvanjaju ovih dana zemljom.

Ali, niti sve tri do danas predstavljene varijante državnih i partijskih vlasti a to su, na prvom mjestu ukidanje autonomije, na drugom očuvanje kosovske autonomije i na trećem mjestu, priznati kosovskom stanovništvu jednakopravan status u federaciji putem proglašenja Kosova republikom, nisu pravedno rješenje već odgađanje eksplozije građanskog rata.

Ukidanje autonomije značilo bi da se albanski narod koji broji gotovo dva miliona ljudi silom želi držati pod tutorstvom kao građane drugog reda, što bi predstavljalo grubo gaženje člana 7. Opće deklaracije o pravima čovjeka OUN kojim se zabranjuje svaki oblik diskriminacije ljudi bez obzira na rasu, boju kože, religiju, političko i drugo mišljenje, nacionalni ili društveni poredak itd.

Zabrinuti za sudbinu naroda i građana ove zemlje, u mirnim nastojanjima da se izbjegne krvavi građanski rat ili akti nasilja i prolijevanja nedužne krvi, koji bi u situaciji međublokovskih nadmetanja, zaprijetili da prerastu u regionalni ratni požar, zalažemo se za miroljubivo posredništvo međunarodne zajednice u rješavanju tragičnog srpsko-albanskog spora, u istoj onoj mjeri i jednakim intenzitetom s kojim ta zajednica pomaže Jugoslaviju u otplaćivanju golemih inozemnih dugova.

Zatim, bilo bi nužno pod kontrolom Mirovnog vijeća OUN organizirati slobodne izbore i referendum o daljnjem statusu Kosova. Niti bi se time Jugoslavija mogla osjetiti poraženom niti Albanija nekakvom pobjednicom, jer ogromna većina kosovskih Albanaca ne bi ni pod kakvim prijetnjama htjela živjeti u današnjoj NSR Albaniji, koju vide kao državu - logor, premda postoje razumljive podsvjesne težnje prema prapostojbini.

Predsjednički dvori

1. veljače 1994.

Sigurno ste u Vašim susretima sa srbijanskim ratnim zločincem "razglabali u četiri oka" i o Albancima koji obitavaju na Kosavu.

Vi znadete da su sve škole na Albanskom Kosovu zatvorene, Na tisuće prosvjetnih radnika dobilo je otkaze. Televizijski i krugovalni programi na albanskom jeziku ukinuti su. Dnevni tisak na albanskom ne izlazi. Mnogi radnici ostali su bez posla i sredstava za život. Tvorničke hale su zatvorene, jer su strojevi preseljeni u Srbiju. Sveučilište je zatvoreno. Profesori su ostali bez pasla, a sveučilišna knjižnica opljačkana je i spaljana. Na tisuće Albanaca protjerano je od režima Vašeg prijatelja Slobodana Miloševića.

Vi ste ponovo razjedinili hrvatsko pučanstvo, rastjerali ste svojom titoističkom politikom sve hrvatske prijatelje. Hrvatsku ste pribili na međunaradni stup srama, a svojom dvosmisleno-podmuklim izjavama doprinjeli ste da u skandinavskim sredstvima priopćavanja dođe do zamjene pojmova. Napadnuti postaje napadač, a silovana osoba postaje silovatelj.

Stvaranjem neke kamenjare Herceg Bosne, razbijena je međunarodno priznata Republika Bosna i Hercegavina, koja je bila štit Republici Hrvatskoj od četničkih hordi. Razbijanjem Bosne povrijedili ste hrvatski etnički i povijesni prostor. Bosna je srce Hrvatske, a ne privatna "prčija" Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića.

Ali temelje ovom prijateljstvu niste Vi postavili, to su ipak napravili prije 4 godine dva hrvatska rodoljuba pok. Ante Paradžik i Dobroslav Paraga. Paradžika je ustrijelila Vaša policija, a Paragu progonite kao crnog đavla, samo zato što Dobroslav Paraga ima veći ugled u svijetu nego Vi.

Mi smo zabrinuti zbog progona hrvatskih oporbenih palitičara i javnih radnika, naročito Vlade Gotovca, Dražena Budiše, Mire Lorger i Dobroslava Parage.

Kad niste uspjeli dokazati da je Paraga pripremao oružanu pobunu, razbili ste Hrvatsku stranku prava i državnim dekretom postavili osječkog patuljka Antu Đapića i na taj način rezbili ste nastariju hrvatsku državotvornu stranku HSP i osnovali ste Hrvatsku državnu stranku prava koja će biti Vaš privjesak na slijedećim izborima.

Ako je Vaše ministarstvo uknjižilo kumrovačkog đaka Đapića, onda je ministarstvo trebalo primjeniti Zakon o političkim strankama i Statut Hrvatske stranke prava, što ovdje nije bio slučaj.

Vama je bio cilj da se Paraga skine s hrvatske političke pozornice. I sad vaši veziri vele da je stanje u HSP-a sređeno, da bi Vi mogli mirno spavati. Vaš cilj bio je da nestane Dobroslav Paraga i njegovi istomišljenici, samo zato što ste bili zavidni na njegove političke uspjehe u Hrvatskoj i u svijetu. Paraga je pošten, skroman i časan hrvatski rodoljub, te svijetleća luč mladim državotvornim hrvatskim naraštajima kojima je Hrvatska država iznad svega.

Mi Albanci bez obzira gdje obitavamo, prijatelji smo hrvatskog narada i svih drugih koji obitavaju u Republici Hrvatskoj. Svaki napad na Republiku Hrvatsku u svijetu, osjećamo kao napad na nas Albance, zato g. predsjedniče promislite uvijek što kažete i što radite.

Želimo Vam priopćiti da smo u Švedskoj zajedno s našim hrvatskim prijateljima upriličili sigurno preko 200 raznih skupova i demonstracija čija je glavna svrha bila rušenje tamnice albanskog i hrvatskog narada tzv. Jugoslavije.

Osobno sam zajedno s "ustaškim gnjezdom" kako je Beograd nazivao državotvorne Hrvate u Goeteborgu, organizirao sam 30 manifestacija za međunarodno priznanje bratske Republike Hrvatske. Hrvatska radiotelevizija i mnogi dnevni listovi u Hrvatskoj vrlo objektivno prikazivali su ove skupove.

3. Najvećem prijatelju albanskog naroda Dobroslavu Paragi