Kao još jedan od Božjih blagoslova u mom životu. Čiste savjesti i s punom iskrenošću zahvaljujem Gospodinu što sam ga srela.

Gospodin Dobroslav Paraga spada u onu posebnu vrstu ljudi koje nazivamo Rijetkost, a kao i sve Rijetkosti on je dragocjen. Dragocjen za sve ljude dobre volje u cijelom svijetu, stoga se ja radujem i ponosim što je Hrvat. Kada bi bilo više tj. dovoljno takovih Hrvata, ja ne bih brinula za svoju Domovinu. Znala bih da će moja Domovina biti brzo Neovisna, Pravna i Demokratska država Hrvatska, bez uzaludnih žrtava i bez mnoštva mladih invalida.

Kada se jedan veliki gad - Ćosić - ne bi zvao Dobrica ja bih u sebi tako zvala gosp. Dobroslava Paragu, jer on je zaista dobar čovjek. Dok govori iz njega izbija sva njegova blagost, kultura, visoka obrazovanost, inteligencija, ogromna briga za hrvatski narod, neizlječiva bol zbog Bleiburga i svih ostalih tragedija iz hrvatske povjesti i sadašnjosti. Na njegovo znanje iz povijesti nije utjecala "iskrivljena povijest koju pokušavaju decenijama uliti u Hrvate.

On je kršćanin u originalu, kao takav, on je istinski borac za poštivanje ljudskih prava u cijelom svijetu pa samim tim i u njemu najdražoj državi - Hrvatskoj. Shvatila sam zašto njegovi borci nose obilježja koja nose, a koja bi uporno neprijatelji Hrvatske zauvijek i definitivno proglasili za ekstremna, fašistička i zločinačka. Pedeset godina to rade sa velikom upornošću i priličnim uspjehom i u svijetu i u Hrvatskoj, formiraju svijest ljudi jer žele ta obilježja izjednačiti sa četničkim tj. sa kokardom, čak i više od toga.

Mnogi se pitaju kakva su to obilježja i čega su simbol. Iza tih obilježja nisu stajali genocidni agresori, nego ljudi koji su ustali u obranu svog doma i svog naroda. Hrvatski narod nije genocidan, nego jednostavno prije pedeset godina (a tako i danas) više nije mogao trpiti genocidnost, barbarstvo i primitivizam, dijela srpskog naroda kojemu je cilj otimačina tuđih bogastava i zatiranja i uništenja vlasnika tih bogatstava. Taj dio srpskog naroda ne može razumijeti gotovo vrlo jednostavnu stvar: ukoliko pljačkaš ubije opljačkanog da to ne znači da pljačka nije izvršena. Onaj koji je opljačkan u tom slučaju nije pljačkaš, niti je ubijeni ubojica.

Ja sam gospodo opljačkani prognanik i o tome imam pravo govoriti iz osobnog iskustva, a to je moja moralna obveza, kršćanska dužnost. Ja jednostavno ne želim da se isto to što se meni dogodilo događa drugim ljudima. Moji prijatelji i prijatelji mojih prijatelja su ubijeni, ubili su ih četnici Srbi. Moji prijatelji i prijatelji mojih prijatelja i ja isto smo prognani, opljačkani. Naše kuće i naše crkve su srušene i spaljene, u našim ulicama u našim gradovima u našoj Republici, na našoj zemlji.

Krajnje je vrijeme za trijezno promatranje povijesti i sadašnjosti, ukoliko želimo imati budućnost. Gospodin Dobroslav je to shvatio prije nego što su njega osobno opljačkali, prognali i ubili. On je jednostavno povjerovao svjedočenju autentičnih svjedoka, njegovih sunarodnjaka želio im više od bilo čega na svijetu POMOĆI.
Pošto je iskren čovjek, njegovim borcima nije zabranio nositi obilježja onih koji su zbog istog razloga i sa istim ciljem ustali prije pedeset godina, za slobodu i za Dom. Njegovi bojovnici su ustali u obranu Domovine i po meni je sasvim logično da nose isto obilježje koje su nosili oni koji su pedeset godina prije ustali. Na fronti sam vidjela da ga nose ponosni, iskreni pošteni i hrabri ljudi. Po mojoj procjeni nešto hrabriji od ostalih bojovnika i nešto sposobniji. Vidjela sam kako odlaze na izvršavanje zadataka u svrhu obrane Domovine, cijelim svojim srcem, svom svojom raspjevanom mladošću i zadivljujućom hrabrošću. Vidjela sam ih i kako plaču za svojim ranjenim i mrtvim Hrvatima i ja se s njima ponosim, ponosim se znakom koji nose, ponosim se što sam Hrvatica, i kada bih bila sposobna za borbu nosila bih istu uniformu i stavila isto obilježje i pozdravljala najplemenitijim pozdravom "Za dom - spremni. Srela sam mnoge dobrovoljce isto tako hrabre borce koji taj isti znak nose u srcu.

Vidjela sam mnoge od njih kako ga iz srca prenose na rame. Kada sam ih pitala zašto to rade, svi su odgovorili da se žele boriti zajedno sa ljudima koji su taj znak već ranije prišili na rame. Mnogi se još stide ili boje, zbog laži koje su vezane za taj znak ali svi su oni Hrvatska vojska. Svaki dan srećem nekoga koji se odlučio za taj znak, koji je shvatio da ćemo samo Istinom pobjediti. Pobjedu, obranu i slobodu će Hrvatskoj državi donijeti Hrvatska vojska tj oni koji su ustali da obrane svoje, koji nisu čekali da ih netko pošalje, da ih nagovori oni su razumjeli jednu divnu rečenicu koju sam pročitala na plakatu HSP-a "Obranimo Hrvatsku, svoju domovinu sada, odmah, u Vukovaru".

Nisam bila u vinkovačkom štabu kada je bio gospodin Dobroslav Paraga, ali sam pitala zašto je bio. Za razliku od drugih, koji su obećavali pomoć, on je došao na prvu obrambenu liniju da vidi i čuje kakva je situacija. Došao je pitati za njegove bojovnike u Vukovaru, za civile u Vukovaru, došao je pitati za Bogdanovce, Nuštar, Vinkovce, Nijemce i sva druga krizna mjesta u tom dijelu Hrvatske. Tako su mi rekli ljudi koji nisu ni HSP-ovci ni HOS-ovci, a u čiju sam se iskrenost i poštenje sama uvjerila. Isto to je bio pitati i gospodin dr. Antun Vujić čijoj sam posjeti bila nazočna. Za druga čuvena imena iz javnog političkog života nisam čula, niti sam ih vidjela da su bili. Čula sam samo telefonske najave dolazaka i telefonska obećanja pomoći.

Svi su slično govorili: "pomažemo koliko možemo, još ćemo više, držite se, stalno mislimo da neće pasti", Vukovar ne smije pasti", svi volimo Vukovar, borimo se za Vukovar s kupa svama, svi branimo Vukovar, ne damo Vukovar, ne dajte Vukovar - jer - ako padne Vukovar, Vi ćete biti krivi, mi se borimo za Vukovar s Vama, ali ako Vukovar padne mi ne želimo pasti, tu prestaje naša zajednička borba, s padom Vukovara padate Vi i eventualno poneko tko nam je konkretno pomagao, ali mi ostajemo dalje braniti i bodriti ostale položaje". Možda baš nisam točno citirala redoslijed ali to nije namjerno, ne mogu baš tolike telefonske poruke o pomoći i podrškama držati u memoriji. Da su navodi istiniti mogu posvjedočiti mnogi koji su to isto slušali i koji su to i čitali.

Poslije pada Vukovara, a po našem dolasku u Zagreb g. Dobroslav Paraga se želio sastati sa gospodinom Jastrebom i gospodinom Fenixom. Kao razlog sastanka je naveo da želi pitati za njegove ljude i njihovo ponašanje, za ljude i pomoć koju je on uputio. Također je želio pitati što je još mogao učiniti da pomogne da Vukovar ne padne. Ukoliko je nešto pogrješio On i njegovi ljudi, da se tako nešto ne ponovi. Nije bilo moguće da se vidi sa gospodinom Jastrebom jer je već bio u "kavezu" i nitko ga nije pitao, da li on želi vidjeti gospodina Paragu ili bilo koga drugog. Pošto gospodin Fenix osjeća zahvalnost prema svakom i poštuje svakog tko je pomogao Vukovaru on je poziv prihvatio. Ista takva osjećanja gajim i ja, te pošto jako volim biti u društvu sa gospodinom Fenixom, on je poveo i mene. Na tom sastanku smo bili vrlo lijepo primljeni i osjećali smo se kao kod kuće koju više nemamo. Na tom sastanku je gospodin Fenix odgovorio na pitanja gospodina Dobroslava P. Nije imao negativnih primjedbi na ponašanje njegovih bojovnika, a ni na ponašanje gosp. Dobroslava Parage.

Ja sam također prepričala neke događaje za koje sam znala, a vezane za pripadnike HOS. Za bilo koje druge situacije gosp. Dobroslav nije ni pitao. Osim toga jedan dio vremena provedenog u društvu sa gosp. D. Paragom gledali smo i TV gdje je bila emisija o braniteljima Vukovara. Mnoge od njih gosp. Fenix i ja poznajemo, a neke i gosp. Dobroslav Paraga, tako da smo se svi pretvorili u oči i uši, kao uostalom što radi mjesecima cijela Hrvatska kada je na HTV nešto o Vukovaru. Onaj tko kaže da se na tom sastanku govorilo o atentatu na gospodina predsjednika RH dr. Franju Tuđmana ili bilo kakvom nasilju, te nasilnom svrgavanju vlasti bezočno laže, vjerojatno iz nekakvih osobnih interesa i kojekakvih pobuda. Taj je nasilnik i neprijatelj gosp. D. Parage, g. Feniksa i mene, a možda i mnogih drugih. Gosp. Feniks i ja spadamo u izrazite protivnike nasilja bilo koje vrste, i bilo nam je iskreno zadovoljstvo, što smo po ponašanju i riječima gosp. Dobroslava Parage, mogli zaključiti da smo po tom pitanju istomišljenici, samo istina može donijeti mir i slobodu Hrvatskom narodu, jer istina je najjače oružje.

Ljiljana Toth, v.r., voditelj veza u stožeru ratnog zapovjedništva ZNG-a Vukovar-Županja-Vinkovci