Fotoreportaža objavljena u američkom mjesečniku "Soldier of Fortune" za svibanj 1992

Još sam od svog prvog boravka u Jugoslaviji, u srpnju prošle godine, znao da ću se vratiti. Pet mjeseci kasnije, u malom baru na londonskom King's Roadu razmatrao sam tu mogućnost s bivšim kraljevskim marincima Ronnijem i Jimom koji su silno željeli snimiti rat. Još jedan momak, Alan, koji je tvrdio da je bivši pripadnik australijskih specijalnih jedinica (SAS - Australian Special Air Service) odlučio nam se pridružiti da bi, kako je rekao, "i to iskusio".

Stvari su se poslije toga počele ubrzano odvijati. Samo nekoliko dana kasnije utovarili smo opremu i zalihe u iznajmljeni kombi i u 01.30 se po hladnome zimskom jutru ukrcali u trajekt iz Dovera u Calais. Četrdesetak sati kasnije stigli smo u glavni grad Hrvatske, Zagreb.

Kad smo se pola sata kasnije smjestili u hotelu, prišao nam je još jedan Englez. Karl je bio posve različit karakter. Nakon što je iskusio svu silinu vatrene moći Jugoslavenske federalne armije, postao je vrlo deziluzioniran, pa čak i potišten. Stoga nas je nemalo iznenadilo, kad je Karl pristao da nam pokaže put do fronte u Karlovcu, jugozapadno od Zagreba, gdje je bila smještena njegova bivša jedinica. Ponudio nam je čak da nas upozna s tamošnjim "internacionalcima".

Bilo je jasno da smo za tamo okupljene vojnike predstavljali zabavan prizor. Pretpostavljam da smo ostavljali dojam vrlo sumnjive "televizijske ekipe". Većina nas je nosila vojničke čizme i neprobojne prsluke još iz zaljevskog rata, a samo letimičan pogled u stražnji dio našeg vozila otkrivao je vojnu opremu i kartonske kutije vojnih sljedovanja. No, usprkos onom što su tada pomislili - ili možda baš zbog toga - vojnici su nam dozvolili da nastavimo. Uskoro smo stigli u seosku kuću što su je šestorica bivših Karlovih suboraca koristili za svoj smještaj. Bila su tu četiri Britanca, jedan Francuz i lokalni signalizator. Samo je jedan čovjek odbio interview.

Produžili smo na groblje, gdje su krateri palih granata i razmrskani nadgrobni spomenici svjedočili o srpskoj streljačkoj vještini. Mjesto nije baš bilo idealno da se čovjek na njemu zatekne tijekom srpskog topničkog napada. Ili je možda baš bilo - ovisi o tome kako se gleda na stvar.

U Đurđevcu, oko 110 km istočno od glavnog grada, Diana je predložila da posjetimo njenu prijateljicu čijeg je muža, časnika u Hrvatskoj vojsci, namjeravala pitati za najsigurniji put izvan grada. Sreća nam se osmjehnula i Dianini su nas prijatelji uspjeli povezati s mjesnom narodnom gardom (ZNG ili Zengi) od kojih je nekolicina upravo kretala za Privlaku, mjesto vrlo blizu našem konačnom odredištu. Nitko se od njih nije protivio da im se pridružimo. Dapače, pružili su nam osjećaj da smo maksimalno dobrodošli. Prije polaska, Zeengeovci su nas ugostili na dobrom objedu i čak nas opskrbili svježim zalihama hrane.

Kad smo se spremili da krenemo, Karl i Diana su zamolili da prekinu putovanje s nama sada kada smo se povezali s vojskom. Razumljivo, Diana baš nije željela da joj se čovjek vrati na frontu, a tko bi joj i zamjerio? Taj nam je par silno pomogao i bez njih sa sigurnošću ne bi stigli tako daleko. Poželjeli smo im sreću i pridružili se povorci Zeengeovaca na njihovom putu prema jugoistoku, duž madžarske granice. U Privlaku smo stigli kasno noću.

Ujutro su nas domaćini odveli na rijeku Bosut, iza koje su se nalazile srpske linije. Jim i ja smo pozvani u najisturenije rovove. Tamo nam je jedan ogroman momak signalizirao da čekamo i pazimo, dok je on zauzeo položaj za pucanje i osuo paljbu na neprijatelja iz svog AK. Hrvatski je vojnik ispalio i nekoliko tromblona - puščanih M-60 granata, dok je njegov partner u rovu sasuo još nekoliko rundi iz AK. Sve je to učinjeno da zabrine Srbe koji su, onda, što nikog nije ni iznenadilo, uzvratili vatru. Jim je iskusio prvu pravu akciju, kad smo se pod jakom vatrom vraćali k ostalima koji su nas čekali.

Jim i Alan su se zatim zabavljali posuđenim kalašnjikovim - u čemu su hrvatski borci uglavnom uživali. Iako su pucali samo u nekolicinu uništenih vozila s druge strane rijeke (to je ona priča koju smo dogovorili, zar ne momci?), dovoljna je bila samo ta buka da uznemiri Srbe. Jim i Alan su ispaljivali rafal za rafalom iz automata, a i Ronnie bi im se pridružio da ga iznenada nije spriječio jedan Hrvat, shvativši odjednom kakve će posljedice imati daIjne izazivanje neprijatelja.

"Tony, idemo! Mi krećemo", iznenada je povikao Alan.

Poslije Privlake, gardisti su nam dali pratnju sve do Vinkovaca, gdje smo predstavljeni mjesnom šefu policije. Naš je pratilac prevodio dok smo mi objašnjavali zašto smo tu. (Da snimimo reportažu o ratu - najiskrenije.)

Šef policije, niimalo impresioniran našim objašnjenjima, mirno je zatražio naše dokumente.

"Željeli bismo posjetiti .....", rekao sam mu spomenuvši mjesto što su ga branili pripadnici HOS-a. Međutim, to je bila greška. Postojao je priličan animozitet između desne organizacije HOS-a g. Dobroslava Parage i hrvatske vojske i policije pod zapovjedništvom predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana.

"Ali, molim vas, samo trenutak", počeo sam, međutim, šef je samo, ovoga puta nešto glasnije, ponovio "Doviđenja", i znakovito stavio ruku na svoj pištolj.

Gardist je tada odlučio odvesti nas do mjesnog press-centra što me navelo da se upitam zašto nas tamo nije prvo odveo. Objasnio je naš problem dežurnome u uredu za javnost i otišao. Neko je telefonirao i odjednom nam je bilo dopušteno ostati u Vinkovcima. Mjesni predstavnik ureda za javnost ponudio je čak da nas prati po cijelom području. Tako smo se našli u selu koje je, kako nam je čovjek iz press-centra veselo priopćio, pogođeno tog dana sa 113 granata (o, zaista...?).

Pokazali su nam tipično selo tog kraja, u kojem su ulice s obje strane uokvirene malim drvećem i jednostavnim kućama s ciglenim krovovima. Veliki dio zgrada bio je oštećen granatama. Tek što smo izašli iz svog vozila, užasan je prasak bez ikakvog upozorenja označio dolazak granate broj 114. Instiktivno sam se bacio u jarak uz cestu. Sljedeća je runda granata pala vrlo blizu, čitava serija je uslijedila. Sve u svemu, bilo je desetak detonacija.

Prema onome, što nam je rekao naš pratilac gađali su nas iz tenkova. Kad nam je potom predložio da se vratimo u Vinkovce, nitko se od nas nije bunio. Za jedan dan nam je bilo dosta.

Slijedećeg sam jutra pred hotelom ugledao vozilo s magičnim riječima HOS ispisanim preko cijelog vozila. Prišao sam vozaču koji nas je pristao odvesti do njihovog mjesnog zapovjedništva. Tu smo sreli ženskog vojnika koji je govorio izvrso engleski i ljubazno nam ponudio svoju pomoć u snimanju reportaže.

Prvo smo posjetili "Krizni štab" gdje je delegacija promatrača EZ održavala sastanak s regionalnim vojnim zapovjednicima. Priključili smo se grupi novinara koji su obišli Vinkovce a zatim otišIi u uništeni Nuštar. Ruševine nekadašnjih zdanja, obavijene gustom maglom, bile su težak i deprimantan prizor. Nismo dugo ostali. Delegacija EZ zadržala se kratko da popriča s nekim vojnicima i onda smo morali otići. Sljedeća postaja bila je vinkovačka bolnica u kojoj smo se odvojili od ostatka novinara. Jedan Francuz i dva Poljaka, slobodni fotografi, ponudili su se da nas prate.

Francuza, Xaviera, brzo smo prozvali "Frenchy", a i kako bi drugačije? Upravo je proveo 10 dana zajedno s HOSom. Prije rata u Hrvatskoj izvještavao je iz Burme. Iskusan ratni novinar, dobro se uklapao u naše malo društvo.

Frenchy, Jim, Ronnie i Alan odlučili su snimati unutar bolnice. Ja sam zajedno s poljskim fotografima odlučio vratiti se natrag u Nuštar. Dogovorili smo se naći kasnije istog dana u hotelu.

U bolnicu smo se vratili kasno tog popodneva. Sat ili dva kasnije nazvao me Jim s hotelske recepsije. Osjetio sam silno olakšanje kad sam čuo da su svi živi i dobro, ali kad sam im se pridružio u hotelskom baru, odmah sam osjetio veliku napetost. Živci su se istanjili, no nije ni čudo. Kad su završili snimanje u bolnici, moji su se kolege odvojili od Frenchya. Te noći ih je još jedan vojnik HOS-a pratio na isturene položaje. Zbog predostrožnosti, vozili su ugašenih svjetala. Prilično besmislena mjera, budući da je vozilo HOSa, što je predvodilo put ispred njih, imalo upaljene farove. Bilo je prema tome neizbježno da vozila dospiju pod paljbu. Iskočivši iz svog kambija, Jim, Ronie i Alan su se ispružili po tlu pod vedrim nebom, dok su granate padale posvuda oko njih. Padale su tako blizu da je blato što bi ga digle u zrak pri eksploziji zašpricalo vozilo.

Začudo,svi su preživjeli napad. Međutim, taj je incident napokon pokazao mojim kolegama koliko su ranjivi. Kao što ih je u to uvjerio i prizor dvojice mrtvih vojnika. Jedan je od njih pao žrtvom nekog prijašnjeg napada. Drugog je cijelog spalila raketa. Ronniea je ta epizoda podsjetila na bolne doživljaje iz Falklandskog rata u kojem se borio prije devet godina. A Jim i Alan su spoznali što je to rat. Kad je veliki Australijanac vidio tijela, pozlilo mu je na povraćanje. Svi su se složili da je iskustvo bilo užasno.

"Sljedeća će biti vrlo, vrlo blizu", rekao je netko mirno. Bio je u pravu. Slijedeća je pogodila hotel. Toliko o mojoj teoriji kako je to mjesto sigurno od topničkih napada. Kad sam se izvukao ispod stola, moj je pratilac samo odmahnuo glavom. Zajedno sa svim ostaIima, on je ostao mirno sjediti za stolom. "A mislio sam da ste vi EngIezi hladnokrvni", tiho je primijetio.

"Idem po svoj ranac", odgovorio sam i pojurio uz stepenice gdje sam našao Poljake kako odjeveni u rublje stoje pred svojim sobama. Obojica su bili blijedi i prilično potreseni.

"Sve je u redu s vama?" upitao sam a onda i ugledao stanje u kojem su bile njihove sobe. Krhotine granata probile su vrata, prozorska okna razmrskana, staklo po krevetu, njihovim stvarima, cijeloj sobi. Srećom, nijedan. od njih dvojice nije bio ozlijeđen.

"Zato što imamo srca", odgovorio je. "Kod nas u Hrvatskoj se za to kaže da imamo 'muda'."

Neki od međunarodnih vojnika su nam savjetovali da izbjegavamo HOS, budući da njihova nazočnost u nekom kraju neizbježno privlači neprijateljske napade. Što se slijedećeg jutra pokazalo točnim. Dok smo se gnjavili da promijenimo kotač na našem kombiju, parkiranom ispred HOS-ovog stožera, svu četvoricu su nas za dlaku promašili hici iz snajpera. Vojnici su na taj incident samo slegnuli ramenima.

Tog smo popodneva pripremali sve da napustimo Vinkovce, ali se dogodio ozbiljan incident manje od 100 m udaljeno od puta. Stigli smo tamo za nekoliko trenutaka. Dva unezvjerena reportera stajala su pored svojih razorenaih kola. Rekli su da je zbog eksplozije granate jedno drugo vozilo skrenulo s ceste i zabilo se u njihovo. Od putnika u tom drugom vozilu nitko nije mogao potvrditi priču. Jedan je čovjek bio mrtav. Ženski suputnik ležao je u nesvijesti. Na pločniku je ležala starija gospođa kojoj je zbog povrede iz glave snažno krvarilo.

Milijun kilometara daleko od Iondonskog King's Roada, mi smo bar imali mogućuost da odemo, kad god zaželimo, a znali smo da je taj trenutak već odavno pristigao. I Frenchy, koji se odjednom iznova pojavio, također je bio spreman da ode. Kad je Alan predložio, "Idemo odavde", nitko se nije bunio.