I ove 1997. godine posjetili smo groblje Mirogoj kao što smo to činili i svih ranijih godina da bismo se poklonili zemnim ostacima naših članova, vitezova i dragovoljaca HOS-a, koji su rasuli svoje kosti širom Hrvatske i BiH za obranu časti, dostojanstva i slobode hrvatskog naroda kao i svakog hrvatskog čovjeka i građanina Hrvatske. Između nekoliko desetaka grobova HOS-ovaca koje smo posjetili za blagdane Svih Svetih 1997. samo na jednom upisano je da je poginuli bio dragovoljac HOS-a.

HOS - Hrvatske obrambene snage. Ispočetka savez za obranu Slovenije i Hrvatske od agresije velikosrpske armije. Zar je moguće da 1997.g. dragovoljci HOS-a, najhrabriji branitelji Vukovara, zbog kojih je Gianni de Michelis davao onakve otrovne odgovore Royu Gutmanu ("da ne bi tako stradao i bio toliko razrušen Vukovar, da nije bilo HOS-a koji je htio dokazati svoju hrabrost i sve je moglo biti drukčije"), nemaju pravo na istinu o sebi čak niti na nadgrobnim spomenicima.

Danas, šest godina poslije, većina dragovoljaca HOS-a, branitelja Vukovara, ostala je bez prava i na ukop, a oni rijetki koji su ekshumirani i dovezeni na pogreb u Zagreb, pokopani su kao hrvatski vojnici, ali bez naznake da su dragovoljci HOS-a. Međutim, sa nama koji smo živi neće biti pokopana istina i legenda o nastanku HOS-a i o zaslugama njegovih dragovoljaca za obranu slobode zlatne. Već pred izbijanje rata, početkom 1991. g., tri stotine dragovoljaca HOS-a stavlja se na raspolaganje predsjedniku HSP-a kao najodlučniji i najsvjesniji dio borbene Hrvatske da odu u pomoć tada ujedinjenim snagama zapadne Alijanse za oslobađanje Kuvajta od iračke okupacije. Od te jezgre članova HSP-a formirani su i prvi dragovoljci HOS-a, koji su već od lipnja 1991. g., a neki i puno ranije, u okolici Knina, Kruševa, Liki i Krbavi, branili rodnu grudu.

HOS je nastao ne samo zbog velikosrpske agresije na Hrvatsku, nego prvenstveno kao odgovor na potpuno oklijevanje i zatvaranje očiju aktualnih hrvatskih vlasti pred realnom, ne samo opasnošću od agresije, nego i agresijom koja je već krenula, a pripremana je bila godinama ranije. Političari opozicije, a pogotovo oni na vlasti moraju se odlikovati i po tome što događaje trebaju unaprijed predvidjeti i za njih se pripremati, a ne ostaviti narod i zemlju na cjedilu.

HOS je veliko hrvatsko NE svima onima koji su oklijevali braniti Hrvatsku. Utemeljio sam sa mojim najboljim suradnicima HOS i popunio ga tisućama dragovoljaca, od kojih su najslavnije stranice ispisali u ljeto i jesen 1991.g., dragovoljci HOS-a koji su krenuli put Banije, Korduna, sjeverne i južne Dalmacije, a posebno njih sedamdesetak, koji su otišli braniti Vukovar. Koncem mjeseca rujna, neposredno nakon mučkog ubojstva i smrti prvog načelnika ratnog stožera HOS-a, neprežaljenog g. Ante Paradžika, dogovarao sam se sa više zapovjednika HOS-a o daljnjim mogućnostima djelovanja u borbama protiv srpskog agresora. U to vrijeme stigli su vapaji branitelja Vukovara koji su nas putem svojih predstavnika posjetili u Starčevićevom domu i sa mom vodili pregovore oko odlaska dragovoljaca HOS-a za obranu Vukovara. Nisu nam mogli ponuditi ništa osim - prve borbene položaje i borbe do posljednjeg čovjeka za obranu tog grada koji je bio prepušten umiranju. Prva satnija HOS-a, sastavljena od prekaljenih boraca, koji su prošli obuku u Sloveniji, ratišta u Topuskom, Barilovićima i oslobađanje vojarni Borongaj i Maršalke u Zagrebu, krenuli su pod zapovjedništvom Roberta Šilića na pobjedonosni put, ali za većinu put bez povratka Oni su junački izginuli da bi Hrvatska mogla uskrsnuti.

U mnogobrojnim kasnijim razgovorima vrtio mi se često film ispraćaja triju skupina dragovoljaca HOS-a, koje sam kao njihov najviši pretpostavljeni prvo vodio na obuku u Sloveniju sa pokojnim časnikom HOS-a Stipanom Bulićem i kasnije prvim tajnikom Udruge bojovnika HOS-a koji je umro 1996.g., a da Udruga do danas nije priznata, niti registrirana u RH, a kasnije prilikom ispraćaja sa Velesajma i Starčevićevog doma. Razmišljao sam o tim običnim, a tako hrabrim i na žrtvu spremnim ljudima koji su prošli tešku protudiverzantsku obuku da bi pomogli svoju Domovinu. Kakav bi bio njihov odgovor na stav ljudi iz Ministarstva obrane da se Udruga bojovnika odbija registrirati /predsjednik Ante Perković/, "jer HOS nije bio legalni legitimni oblik obrane RH"

Neki od poginulih ili nestalih u borbama za Vukovar: Robert Šilić, Mladen Amstrong, Žarko Manjkas, Zdravko Bezuk, Nikola Bogojević, Željko Delić, Zdravko Špalj-Papundek, Ante Šarić, Zoran Antunović, Anđelko Sakač, Tomislav Lesić, Dragan Granić, Vid Ivanić, Rudolf Vuković, Dragan Peša, Jean Michael Nicolier, Željko Herceg, Dubravko Rusek... Svako ime pojedinačno i svih njih zajedno obuhvaća ime HOS.

Više puta sam sa njima razgovarao, sa g. Špaljem, Robertom Šilićem, sa njihovim zapovjednicima, g. Dedakovićem i Borkovićem, sa Mladenom Amstrongom, koji je ostavio svoju obitelj i djecu u srcu Zagreba, u Velikoj Gorici, gdje je vodio ogranak naše stranke sa preko 500 članova, a kasnije poput ovih spomenutih te Nikole Bogojevića, hrvatskog pravoslavca koji je napustio zagrebački asfalt, položio zajedno s njima svoj život za Domovinu.

Niti mi koji smo osnovali HOS, niti borci HOS-a, niti u ovoj današnjoj Hrvatskoj nikada nismo imali pravo glasa, pravo javnosti, čak niti iz grobova, da bi progovorili pravu istinu o uzrocima pada Vukovara, o branjenju i blokadi obrane grada, onemogućavanju slanja novih dragovoljaca HOS-a, blokadi zapovjedi mene koji sam značio vrhovni autoritet borcima HOS-a, da prebacim nekoliko stotina naših boraca u pomoć za deblokadu Vukovara sa osječko-baranjskog ratišta, da bi se odazvali zahtjevu izdanom 15.11.1991. od zapovjednika operativne grupe Vukovar-Vinkovci-županja. Taj je moj poziv i zapovijed spriječio tadašnji zapovjednik osječkog ratišta, kao što je Tomislav Merčep onemogućio 200 boraca HOS-a, koje sam pripremio, obučio i uvježbao i koji su krenuli 13.11. za proboj i deblokadu Vukovara da nikad ne stignu na to odredište već ih je ovaj zatvorio u crvenu vojarnu u Osijeku sve do pada Vukvara a kasnije ih raspustio te su mnogi otišli na Južno bojište - dalmatinsko, a kasnije i u BiH.

HOS-ovci su vratili moral braniteljima Vukovara. Mnogi su mi kazali, uključujući i pokojnog Sinišu Glavaševića "da nije bilo HOS-a, Vukovar bi pao već u rujnu mjesecu 1991". Oni su vratili nadu koja je držala Vukovar još puna dva mjeseca u potpunom obruču u natčovječanskoj borbi. Taj HOS je bio sol zemlje - sol obrane toga grada, i još bi stotine HOS-ovaca došlo da nam nisu iz Zagreba vezali ruke, jer Vukovar i istočna Slavonija bila je rezervirana za druge planove. Kada smo uvidjeli kolika je duboka izdaja u obrani RH pokušali smo sami na svoju ruku slati pomoć Vukovaru, ali tada sam bio uhićen i mjesec dana držan u zatvoru (22.11.-18.12.1991.), dok se svi dragovoljci HOS-a nisu našli u rukama srpskih četnika ili su poginuli i ubijeni na Ovčari kao ranjenici vukovarske bolnice.

Danas kada se neki ministri i bivša ravnateljica bolnice busaju u prsa svojim rodoljubljem, mogu progovoriti u ime mrtvih boraca sa kojima sam okružen u kancelariji svaki dan, jer sam izvjesio njihove smrtovnice, nakon što nam je oduzet Starčevićev dom, u mojoj radnoj sobi. Dakle u ime njih više od petstotina poginulih, koji su bili hrvatski borci ali i članovi ove stranke koje sam ja mobilizirao i poslao u obranu Hrvatske, mogu poručiti i Vesni Bosanac i mnogim drugima - sram vas bilo, što ste napustili i ranjenike i vukovarske branitelje da bi spasili sebe same, napustili ste vukovarski brod hrvatske obrane i zato ćete odgovarati pred hrvatskim narodom i pred poviješću.

Istina o Vukovaru neće se tek tako sakriti, ali neće se ni jednostavno saznati. Branitelji Vukovara, a posebno borci HOS-a zaslužuju puno više nego što im današnja aktualna vlast priznaje. Gazeći utemeljitelje HOS-a, gazi se i žrtva boraca HOS-a. Vlast može biti zloupotrijebljena, može se dati pojedinim preživjelima ovo ili ono da bi prikrili istinu, mogu dobiti i brigadirrske činove da bi krivotvorili istinu o Vukovaru, ali, dokle god postoje osnivači postojati će i garancija da će se istina o HOS-u i njegovom doprinosu u obrani Vukovara znati u Hrvatskoj, ali i u cijelom svijetu.