U većini tranzicijskih zemalja nove demokratske vlasti izabrane nakon pada komunističkih režima najavile su i provele obračune s visokim časnicima obavještajnih službi koji su godinama kršili ljudska prava i na najgrublje načine zatirali nacionalne osjećaje. Te države u demokratske su procese ušle s novim, hipotekom prošlosti neopterećenim kadrovima u obavještajnim službama. Hrvatska, nažalost takve trendove nije slijedila, veli Dobroslav Paraga, predsjednik HSP-a 1861, s kojim smo razgovarali o hrvatskim, ali i stranim obavještajnim službama. Hrvatska danas prednjači u aferama obavještajnih službi - u kojima vodeće uloge pripadaju bivšim obavještajcima - koje ne samo da vode frakcijske borbe, već istodobno prisluškuju i prate - što je dokazano - domaće novinare, sindikalne vođe i političke istomišljenike.

U razgovoru s Dobroslavom Paragom, predsjednikom HSP 1861 koji je u bivšem sistemu, ali i danas, bio i ostao predmet interesa obavještajnih službi, saznajemo na koji način su Hrvatskoj susjedne tranzicijske zemlje riješile pitanje obavještajnih službi. Paraga smatra da se današnju krizu u hrvatskim obavještajnim službama ne može promatrati a da se u obzir ne uzmu okolnosti nastajanja nekadašnjih hrvatskih obavještajnih kadrova. Po njegovom mišljenu, trenutno katastrofalno stanje u hrvatskim obavještajnim službama (in)direktna je posljedica rada Ivana Steve Krajačića, Hrvata koji je obilježio razdoblje od ranih četrdesetih do sredine osamdesetih godina za koje je vrijeme taj obavještajni mag proizveo niz i danas aktivnih, ali u javnosti ne previše eksponiranih obavještajaca.

• Kako komentirate odlazak Miroslava Šeparovića iz HIS-a, čime se dodatno produbljuje obavještajna kriza u Hrvatskoj?

- Odlazak Miroslava Šeparovića iz HIS-a repriza je situacije iz prošle godine kad je Miroslav Tuđman također napuštao HIS: oba su, naime, gubitnici u borbi s Brzovićem, Rebićem, Penićem i Pašalićem. Stoga ni ne čudi da su oba Miroslava morala otići, isto kao i Šarinić i Gregurić. Tražili su nemoguće - raščišćavanja nekih afera u čemu ih predsjednik Tuđman nije podržao. Šeparović je mlad čovjek vjerojatno ambiciozan, pa zbog toga nije želio ostati u službi u kojoj nema potporu, a zbog čega bi se jednog dana mogao sramiti do te mjere da mnogim ljudima ne bi mogao od srama pogledati u oči. Otišao je pokušavajući spasiti svoje dostojanstvo, svoje ime, a da li je pritom uspio sačuvati čist obraz, drugo je pitanje. Naime, predugo je servisirao režim, predugo je bio u obavještajnim službama i u sustavu koji se pred svojim narodom i demokratskim svijetom toliko puta već kompromitirao, da bi mogao ostati čist. Njegov HIS jedan je od glavnih punktova organizirane HDZ-ove diverzije protiv demokratske izgradnje Hrvatske. Samo stanje u obavještajnim službama i njihov odnos prema građanima može se poistovjetiti s davnim vremenima poznatijim kao Rankovićevo zlatno doba policije. Treba znati da u svakoj demokratskoj državi obavještajne službe koje zloupotrebljavaju svoju moć jednog dana moraju odgovarati. Iskustva u svijetu to pokazuju, sjetimo se samo afere Watergate koja je američkog predsjednika skoro stajala zatvora.

- Cijeli niz ljudi iz istočnoeuropskih država, koji su servirali komunističke vlasti, radeći direktno protiv demokracije, svojih naroda i ljudskih prava, danas sjedi po zatvorima. Uzmimo primjer Češke i Slovačke. Da nije bilo odlučnosti češkog predsjednika Vaclava Havela - jednog od najpriznatijih boraca za ljudska prava - da iz svih javnih i državnih službi, iz policije, vojske i pravosuđa, na temelju tajnih dosjea izbaci doušnike i kompromitirane špijune, odnosno sovjetske agente, koji su radili za češke tajne službe, u toj državi bilo bi krvi. Ti špijuni i obavještajci izbačeni su iz službi, zabranjeno im je da ubuduće rade na takvim poslovima, pa su završili na burzama rada ili na optuženičkim klupama, jer su godinama sustavno radili protivno ljudskim pravima. Havelov hrabri potez, prema današnjim analizama, omogućio je miran razlaz tada složene Čehoslovačke federacije, od kojih su nastala Češka i Slovačka. Da Havel nije tako postupio, ti agenti, nazovimo ih čehoslovačkim “udbašima” i “kosovcima”, operacionalizirali bi već pripremljeni scenarij za iniciranje rata između Čeha i Slovaka što je trebalo biti provedeno po uzoru na raspad Jugoslavije i sukob Hrvata i Srba. Oni su, dakle, željeli izazvati rat da bi zadržali svoje pozicije. Što se tiče agenata STASI-a iz istočne Njemačke, oni su se vješto desetljećima infiltrirali u reformirane i postojeće političke stranke u ujedinjenoj Njemačkoj. Ti ljudi rade po određenom scenariju, imaju određene ciljeve i za samu su Njemačku jako opasni, jer i dalje teže razbijanju NATO pakta i približavanju Rusiji. Ne želeći potencirati revanšizam, te zbog kompleksa II. svjetskog rata i holokausta, tamošnje, njemačke vlasti nažalost nisu bile odlučne za radikalno razračunavanje s otpacima obavještajnih službi iz Istočne Njemačke.

Poljski premijer Jan Olszhewski došao je iz afirmativnog poljskog nacionalnog krila kao obrambene reakcije na rusku agresiju. On je narodu je ’90. godine obećao da će bivšu tajnu komunističku policiju u Poljskoj - koja je Poljsku apsolutno potčinila SSSR-u u okviru Varšavskog pakta do mjere da je ta država morala direktno vojno štititi interese SSSR-a, a i poljska je privreda desetljećima bila podređena sovjetskim interesima - odstraniti iz javnog života. U Poljskoj je, naime, svojedobno došlo do potpune simbioze partijskog, vojnog i policijskog aparata. Olszhewski, koji je izabran za premijera u vrijeme Lecha Walese, pozabavio se dosjeima bivših suradnika i obavještajaca tajne poljske policije. Uskoro je došao do senzacionalnog otkrića, jer je na svjetlo dana izašao i Walesin dosje iz kojeg je bilo vidljivo da je on, predvodnik kompletnog radničkog pokreta, još od osamdesetih godina direktno primao novac od KGB-a za obavještajne poslove koje je za njih radio. Kao poznati odvjetnik i branitelj poljskih disidenata, Olszhewski je shvatio da u samom političkom vrhu postoje opstrukcije da se napravi rez u obavještajnim službama kao što je to učinjeno u Češkoj. Već na prvim izborima nakon tog otkrića ’95. godine Walesa je doživio poraz, a čak mu je i razočarani Papa zatvorio svoja vrata ne želeći ga primiti zbog saznanja o njemu. Bugarska je ne samo zabranila i raspustila svoju bivšu tajnu policiju, već su čak i Ustavom zabranili pripadnicima službi sigurnosti da budu članovi bilo koje političke stranke. I Slovenija je u takvim procesima otišla daleko ispred Hrvatske. Nedavno je protiv Mitje Ribičića, svojedobnog šefa zloglasne OZN-e, a potom i visokog partijskog funkcionera, otvorena parlamentarna istraga zbog likvidacija i niza pokolja nakon završetka II. svjetskog rata.

- U Hrvatskoj je postojala i još postoji jaka ruska agentura. Široj javnosti to je teško prihvatiti, ali nažalost, istina je da su kreatori hrvatskih tajnih i obavještajnih službi bili ili jesu ruski obavještajci, a neki od njih i suradnici njemačkog BND-a. Kako je moguće da je Hrvatska po stupnju nazočnosti bivših vodećih protagonista represije u doba Jugoslavije u današnjoj vlasti, na javnim ili pak nevidljivim, ali moćnim pozicijama, među vodećim režimima u postkomunističkoj Europi, dakako u negativnom kontekstu? Ti kadrovi, koji su punih četrdeset i pet godina radili protiv svega što je bilo hrvatsko, koji su zatirali slobodu razmišljanja, te radili protiv ljudskih prava, organizirali stotine političkih ubojstava, od početka devedesetih i dalje su u državnom vrhu, samo druge države - umjesto u Jugoslaviji sad su na čelnim pozicijama u Hrvatskoj. Oni i dalje vode državnu politiku, kontroliraju obavještajne službe, pravosuđe. U Hrvatskoj nema pomirbe. Među nama su i odgovorni za ubojstvo Stepinca. Još uvijek su živi i nalaze se na moćnim pozicijama s kojih kroje sudbinu Hrvatske. Živimo, dakle, u doba velikih farsi. S jedne strane veličamo Stepinca, Papa ga proglašava blaženim, na skupu se okuplja pola milijuna Hrvata, a s druge strane odgovorni za to odlaze u tajne audijencije kod Tuđmana.

• Je li za Hrvatsku kasno da konačno preispita odgovornost bivših obavještajaca koji se danas nalaze u novoformiranim službama? Može li se prihvatiti objašnjenje po kojim je aktualna vlast početkom 90-tih trebala koristiti usluge starih obavještajnih kadrova, jer nije imala drugog izbora?

- Najprije ću odgovoriti na drugo pitanje. Moglo se, samo da je bilo mudrosti i poštenja, u obavještajne strukture uvesti mlade i sposobne ljude, neopterećene hipotekom prošlosti i, koji, dakle, ne bi bili krivo indoktrinirani.

Umjesto da smo s novim kadrovima zakoračili u zlatno doba demokracije, a prilika za to bila je početkom 90-tih kad se raspadala Jugoslavija, u Hrvatskoj smo se od ’90. do ’98. godine vratili u zlatno doba tajnih policija i obavještajnih službi organiziranih po uzoru na Aleksandra Rankovića. Te službe su toliko moćne da bez problema mogu prisluškivati političke neistomišljenike HDZ-a, novinare i sindikalne vođe, one su toliko moćne da mogu montirati političke procese. Pred očima javnosti maše se dosjeima novinara, ali nitko ne reagira - čast iznimkama. Da bismo, međutim, potpuno razumjeli ovo što se danas događa s obavještajnim službama, moramo se vratiti u prošlost na ovim prostorima. U tom kontekstu nezaobilazno je ime prvog čovjeka sovjetskog NKVD-a i KGB-a u Hrvatskoj Steve Krajačića, koji je desetljećima, sve do svoje smrti potkraj osamdesetih, imao odriješene ruke za svoj obavještajni rad tijekom kojeg je stvorio moćnu agenturnu mrežu. Do ’83. godine, do svoje duboke starosti, on je imao direktnu radio-vezu s KGB-om. Krajačić je, dakle, stvorio i organizirao cijelu mrežu ljudi koji su početkom devedesetih, kao nacionalkomunisti, a u Hrvatskoj preko HDZ-a preuzeli vlast.

- Bivše velike komuniste koji su postali nacionalkomunisti - Tuđmana, Manolića, Boljkovca, generala Tusa, sve su to njegovi ljudi. Na prvim izborima u Hrvatskoj narod je prevaren, jer je umjesto demokratske vlasti - jedino što je kod HDZ-a demokratsko je pobjeda na tim, prvim izborima - dobio nacionalkomunističku, oligarhijsku vlast u kojoj su se na čelnim pozicijama odmah našli bivši agenti UDB-e, KOS-a, SDB-a, KGB-a. Ti ljudi su godinama bili najodaniji partneri ne samo Moskve, već i Beograda, a sam Krajačić je kontrolirao UDB-u, ujedno stvorivši i svoju UDB-u u UDB-i. Krajačić je po nalogu Staljina trebao likvidirati Tita, ali umjesto likvidacije on mu je postao najbliži suradnik i to toliko moćan da je čak, tako se smatra, 1966. srušio i Rankovića. Iako je bio boljševik i staljinista, odgovoran za desetine tisuća likvidiranih na Golom otoku i drugim stratištima, osjećao se Hrvatom zbog čega je formalno skinut početkom 60-ih kad je na otvaranju spomen doma u Jasenovcu rekao da su krivotvorene brojke o srpskim žrtvama. Nedugo nakon toga maknut je s mjesta ministra unutarnjih poslova, premda je sve do svoje smrti ostao je siva eminencija obavještajnih službi u Jugoslaviji i poslije Hrvatskoj. Nakon Tita, bio je najodgovorniji za kršenje ljudskih prava u Hrvatskoj; on je izravno odlučivao tko će biti likvidiran, a tko samo uhićen.

• Tko su Krajačićevi nasljednici u hrvatskim obavještajnim službama, osim Manolića i Boljkovca?

- Zahvaljujući Krajačićevoj intervenciji kod Tita Franjo Tuđman je početkom 70-ih dobio blažu zatvorsku kaznu. Nije, dakle, Tito prvi rekao onu poznatu rečenicu, “Tuđmanu ne pakovati”. Ne, prava je istina da je to Titu rekao Krajačić, koji je s Tuđmanom bio u dobrim odnosima. Posjedujem inozemne publikacije i dokumente iz kojih je vidljivo da je Krajačić osamdesetih godina pozvao k sebi Tuđmana, Manolića, Boljkovca i Mesića proglasivši ih svojim nasljednicima u projektu izlaska Hrvatske iz komunističke Jugoslavije sa ciljem stvaranja nove, nacional-komunističke Hrvatske. Nadalje, s velikom sigurnošću može se reći da je cjelokupni aparat hrvatske UDB-e iz Jugoslavije prebačen u Hrvatsku. Primjerice, Zdravko Mustač, koji je danas savjetnik u HIS-u i arhitekt osiguranja u banci Tuđmanovog unuka - a nije slučajno da je to baš on napravio - bio je jedan od glavnih SDS-ovaca za Jugoslaviju. To sve govori. Nije slučajnost da je upravo on za Tuđmanovog unuka napravio sistem osiguranja banke. Mustač je najprije bio načelnik SDS-a za Zagreb. Potpisao je nalog za moje uhićenje i policijske pretrese nekoliko desetaka stanova hrvatskih intelektualaca u Zagrebu ’80. godine. Potpisao je i nalog za uhićenje Ernesta Brajdera, hrvatskog židova koji je umoren tri dana kasnije u zagrebačkom istražnom zatvoru. Potom je devet godina, od ’83. do ’91. godine, bio podsekretar, to jest drugi čovjek SDS-a u cijeloj Jugoslaviji. Opsluživao je Slovenca Dolanca, pa Crnogorca Čulafića i na kraju famoznog Srbina Petra Gračanina. Sudjelovao je, i to aktivno, u organiziranju političkih procesa protiv Hrvata, ali i Albanaca. Mustač je uživao najveće povjerenje velikosrba u Beogradu. Svoju lojalnost prema zločinačkom srpskom režimu Hrvat Zdravko Mustač dokazao je organiziranjem Miloševićevog boravka na Gazimestanu. To je bio žalosni vrhunac njegove karijere u Beogradu, no to mu nije bila prepreka da i u Hrvatskoj, samo što s time narod jednostavno nije upoznat, nastavi veliku obavještajnu karijeru.

- To i nije čudno. On se nigdje ne pojavljuje, nije ni u jednoj stranci. Novinari nikad nisu došli do njega. Mustač je novi Krajačić. Da Mustač živi u nekoj od tranzicijskih zemalja, primjerice u Češkoj, bio bi ili na zavodu za zapošljavanje ili na optuženičkoj klupi.

• Kako je Mustač organizirao Miloševićevo pojavljivanje na Gazimestanu i odakle takvo povjerenje srpskog partijskog vodstva u jednog Hrvata?

- Koliko su mu velikosrbi vjerovali najbolje se vidi što su mu povjerili delikatan zadatak osiguranja skupa na Gazimestanu, poznatog kao događanje srpskog naroda, što je bila direktna uvertira srpske agresije na Hrvatsku. To veliko srpsko ludovanje Mustač je organizirao na sljedeći način: prije samog skupa pohapšeno je, na njegov zahtjev, na tisuće potencijalno opasnih Albanaca, a Milošević, glavna zvijezda tog skupa na Gazimestan je došao tako što je helikopterom sletio u Kruševo odakle se autom vozio, u Mustačovoj organizaciji, do mjesta srpskog ludovanja. Kao izlika za privođenje Albanaca Mustaču je poslužio navodno pronađeni specijalni snajper s laserskim ciljnikom u Prokuplju kojim je Milošević navodno trebao biti ubijen. Isti taj Mustač, koji je pomogao Miloševićevom usponu na vlast, omogućio je tom zločincu i posjet Kninu ’90. godine. Nakon svega vratio se u Hrvatsku, u kojoj ga nitko ništa nije pitao, već je, dapače, ostao na visokom mjestu sada u hrvatskim obavještajnim službama. Čovjek koji je, dakle, organizirao miting za milijun četnika nedavno je postavio, da apsurd postane lakrdija, osiguranje u banku Tuđmanovog unuka. Mustača je iz Beograda u Zagreb ’91. godine povukao Josip Manolić. U međuvremenu Mustač je omogućio budućim srpskim ratnim zločincima Arkanu, Šešelju i Hadžiću da slobodno otiđu iz hrvatskih zatvora. Što se tiče Manolića, on je početkom devedesetih na najosjetljivija mjesta u pravosudnim i sigurnosnim službama instalirao nekadašnje visoke oficire OZN-e i provjerene UDB-aše. Ove obavještajne igre, koje su u Hrvatskoj najveći, kancerogeni problem, može se dovesti u uzročno- posljedičnu vezu s krizom društva u svim aspektima života, pa tako i u gospodarskom. Naime, problemi s Kutlom ne mogu se promatrati izdvojeno. Dokazano je da se Kutle i ljudi iza njega služe obavještajnim službama kako bi difamirali političke neistomišljenike. Stoga smatram da se slučaj Mustač i slučaj Kutle itekao mogu dovesti u vezu. Kako bi se zaštitili, oni su spremni, i jedni i drugi, ako treba, uništiti Hrvatsku. Poanta je u tome da ti bivši agenti zloglasne UDB-e i SDB-a i dalje smatraju da su pretplaćeni na vlast. Ti metuzalemi su i dalje svemoćni.

- Činjenica je da su svi ti nekad Beogradu odani obavještajci danas odani Tuđmanu. Ne treba zaboraviti da su oni potpomogli njegov dolazak na vlast i da ih se on danas, i kad bi želio, više ne može riješiti. Umjesto da se slijede pozitivna iskustva susjednih, tranzicijskih zemalja, koje su se obračunale s takvim obavještajnim kadrovima, u Hrvatskoj im se prepušta da ostanu u samom vrhu vlasti u kojoj djeluju neprimjetno, ali izuzetno moćno i opasno. Najčešće rade na mjestima nekakvih savjetnika i slično. Zahvaljujući tim ljudima, te njihovim obavještajnim, apsolutno nedemokratskim postupcima. Hrvatska je gurnuta na marginu s kolosjeka suvremenog i modernog svijeta. Pogrešno je misliti da samo Penić, Brzović i Rebić vode obavještajne igre. Ne, oni su samo eksponirani. Bivši SDB-ovci i UDB-aši, poput Mustača, Perkovića i Barišića, također sudjeluju u obavještajnim spletkama. Svjesno obmanjuju narod stvarajući atmosferu ugroženosti hrvatskih nacionalnih interesa od strane inozemnih službi i nekakvih tajnih centara moći. Proizvodnjom kaosa ustvari žele proizvesti stanje u kojem će uporaba obavještajnih službi usmjerena protiv građana RH koji navodno predstavljaju sigurnosni problem imati legalitet i legitimitet. Današnje obavještajne službe još se gore ponašaju od jugoslavenskih službi, i to Tuđman zna i podržava.