Krivo je reći kako se Dobroslav Paraga informacijom o postojanju Udbinih suradnika među novinarima koristi u dnevnopolitičke svrhe. Interes Hrvatske stranke prava bio je još 1990. g. (znači još prije skoro jednog desetljeća) objava svih dosjea Udbinih suradnika među Hrvatima. Predsjedništvo HSP, na čijem čelu se nalazio Dobroslav Paraga, uputilo je tada Predsjedništvu Socijalističke Republike Hrvatske, na čijem čelu se tada nalazio Franjo Tuđman, zahtjev za rasvjetljavanjem tamne prošlosti iz povijesti Hrvata, kako bi se po uzoru na Njemačku javno mogla rasvijetliti sramna suradnja nekih osoba s političkom policijom bivše komunističke Jugoslavije. Cilj stavljanja Udbinih dosjea na uvid javnosti je zaštita javnosti od takvih ljudi, kako bivši profesionalni djelatnici ili neprofesionalni suradnici Udbe ne bi na javnim funkcijama mogli u sadašnjosti ili budućnosti vršiti protupravna i nečasna djela, te manipulirati s javnošću. Njemačka je snagom prava i demokracije na svjetlost dana stavila kompletnu doušničku mrežu, koju je politička policija "STASI" stvarala u bivšem komunističkom režimu istočne Njemačke (DDR). Danas se u Njemačkoj nitko ne treba bojati da bi bio pod prismotrom kakvog doušnika. Drugim riječima se to zove: zaštita javnosti od kriminalaca. Tadašnje nove vlasti koje je formirala HDZ nisu imale snage slično postupiti kao što su postupili demokrati u Njemačkoj. Prijedlog da hrvatski Sabor bude ona nacionalna institucija u našoj državi koja bi trebala biti meritorna da javnost zaštiti od bivših udbaša, i dan danas je aktualan, jer što se problemi duže metu pod tepih, to ih je teže i bolnije rješavati, a ipak će ih netko jednog dana morati rješavati, zaštite digniteta javnosti radi, i radi hrvatske nacionalne pomirbe. Nacionalna pomirba se može ostvariti samo ako se snagom pravne države pravednike odijeli od "krivovjernika".

Bivši pukovnik Udbe Josip Manolić javno je obznanio podatak da je za Udbinu doušničku mrežu radilo preko 120 tisuća ljudi u bivšoj komunističkoj republici Hrvatskoj. Problem neobjavljenih Udbinih dosjea leži u tome što su Udbini doušnici pristajali na suradnju s komunističkom policijom Jugoslavije iz slijedećih razloga: ili iz ideala, ili zbog ucjene, ili zbog materijalnog profita. Sociološka istraživanja u Njemačkoj su pokazala da doslovno niti jedan bivši "neformalni suradnik" istočnonjemačke državne sigurnosti (STASI) nije priznao svoju suradnju, čak niti nakon što ga se javno konfrontiralo sa originalnim, nefalsificiranim dokumentima. U Hrvatskoj neki od preko 120 tisuća Udbinih suradnika javno djeluju u političkim strankama ili drugim organizacijama našega društva, a suradnici Udbe različitih su profesija: ima bivših suradnika Udbe koji su liječnici, radnici, seljaci, studenti, domaćice, pravnici, svećenici, sveučilišni profesori te drugih profesionalnih branši. Analogijom ih ima i među novinarima, jer je interes Udbe bio infiltracija u sve pore bivšeg jugoslavenskog društva, kako bi tajna služba mogla svom političkom komunističkom vodstvu u Beogradu i Zagrebu (kao beogradske republičke filijale savezne Udbe) podastrijeti što preciznije podatke, koje je komunistička partija (KPJ/SKJ, KPH/SKH) upotrijebljavala za konstantnu represiju nad narodima i građanima bivše Jugoslavije. Javna je "tajna" da je predsjednik Republike Franjo Tuđman u vlasti Hrvatske uključio i profesionalne Udbaše te dio bivše doušničke mreže koja je postojala u SFRJ.

Kriva je insinuacija da je Dobroslav Paraga, predsjednik HSP-1861. svojom javnom izjavom o nekim novinarima i urednicima-udbašima doveo u pitanje novinarsku profesiju. Naravno, na osnovi činjenice da jedan bivši profesionalni djelatnik Udbe koji se i dan danas, na sramotu hrvatskog naroda, nalazi u Hrvatskom državnom saboru (Milivoj Kujundžić, HDZ), s pravom se ne može političare optužiti da su udbaši samo zato što su neki političari među političarima činili nečasna djela. Nisu novinari krivi ako je među njima bilo bivših suradnika Udbe. Zbog takve izjave se ne bi trebali zabrinuti hrvatski novinari, jer nije većina novinara bila udbaška, nego samo jedna ekstremna manjina koja nije ni zavrijedila da se novinarstvom uopće bavi. Udbaška djelatnost nema veze s časnom novinarskom profesijom. S pravom zabrinuti trebaju biti bivši hrvatski udbaši, i to zato što je protupravno svoje kolegice i kolege, svoje susjede, prijatelje, rođake, časne ljude općenito, prijavljivati političkoj policiji, dirati u njihov privatni život, špijunirati ih, praviti o njima izvješća koja završavaju na stolovima policijskih oficira, te svojim djelovanjem u javnosti (ukoliko je neki udbaš (bio) prikriven na nekoj javnoj funkciji) manipulirati građane.

Kriva je informacija da je Dobroslav Paraga političar upitne vjerodostojnosti. Problem leži jedino u činjenici da gospodin Paraga svoju vjerodostojnost ne može verificirati pred hrvatskom javnošću, upravo zato što hrvatska Udba blokira njegove nastupe u medijima, bilo u tisku, bilo na televiziji ili radiopostajama. Winston Churchill znao je reći, "nismo paranoični, ali znamo da nam rade o glavi", mislivši na komuniste.

Kriva je tvrdnja kako ja hrvatska ili novinarska javnost uznemirena. Javnost je jedino uznemirena što profesionalni djelatnici i neprofesionalni suradnici bivše YU-UDBE i dan danas nekažnjeno obavljaju svoje nečasne poslove u današnjoj Hrvatskoj.