Vlado Lušić (52), povratnik iz Australije, izigrani štediša koji je, privučen povoljnim kamatama, u Glumina banci oročio i, čini se, izgubio 650 tisuća dolara, danas je tek slabo plaćeni šef Međunarodnog odjela Hrvatskog radija na HRT-u. Unatoč uspješnom financijskom ambijentu u kojem je živio, Lušić se, kad je Hrvatska brutalno napadnuta od Srbije, vratio u domovinu. Danas, pak, smišlja kako platiti školarinu svojoj kćeri koja studira menadžment u Dubrovniku.

- Nakon incidenta s vozilom Glumina banke na hrvatsko-hercegovačkoj granici. Nakon toga, u samo mjesec dana štediše su povukle 68 milijuna DEM. Vlasti su sada priznale da se u to vrijeme novac odlijevao u inozemstvo iz svih banaka, što su mi potvrdili i ljudi iz Zagrebačke banke. Krivca valja tražiti među Ijudima iz Vlade i bankarskog sustava. Najprije su započeli kampanju o previše banaka u Hrvatskoj, a potom su, što je znakovito, govorili o fuzijama a da pritom nisu mislili na deset ili dvadeset malih banaka, nego su "udarili" na velike privatne. Htjeli su učiniti dobro Privrednoj banci. Mislili su da mogu preusmjeriti dio kapitala, no to su uradili tako šarlatanski i brzopleto da su inicirali domino efekt.

- Nema velike tajne o tome gdje je novac. U nekim se bankama može otkriti da je netko nekakvim transferima izmanipulirao određene svote, okoristio se, ali 80 posto kapitala koji je izišao iz svih banaka u Hrvatskoj nalazi se u privredi, koja je neprofitabilna.

- Mnogi u Hrvatskoj imaju kompleks dijaspore i ne žele da se ljudi vraćaju zato što bi se, kad bi nas se previše vratilo, prenaglo moralo mijenjati ono što se 50 godina stvaralo po naravi balkanskog prostora. Državna uprava morala bi se pretvoriti u državnu službu, jer velika je razlika između glagola upravljati i služiti. Dakle, građani ne bi bili pokorni nego oni koji se služe. K tome, komunikacija ne bi bila kroz staklo nego kao što je to na Zapadu.

- Pa tko bi pametan iz Australije gdje cijene nekretnina skaču do 50 posto godišnje, gdje su prosječne plaće pet-šest tisuća dolara mjesečno, a gradevinske dozvole besplatne i dobivaju se za dvadeset dana došao u Hrvatsku iz takvih uvjeta. To može samo "ludi" Hrvat koji je patriot: onaj koji se odriče svih luksuza i želi svojim odricanjem pridonijeti tisućljetnom snu. Kako netko takve ljude može nazvati pohlepnima?! Kako se može nazvati pohlepnima ljude koji u zemlju unesu od pola do nekoliko milijuna dolara i oroče taj novac na kamatu od 16 posto u Glumina banci, a da istodobno toliku kamatu nudi Privredna banka?. Štediše su, dakle, krivi zato što svoj novac nisu odnijeli u, na primjer Privrednu. U državnim i poludržavnim bankama imate tzv poček: vaš novac nestane 20 ili 30 dana i onda vam kažu: "Evo, stigao je".

- Ne znam jesu li se direktori banaka okoristili ali pretpostavljam da jesu. To mogu utvrditi samo pravosudni organi. Prema tome, ne može ministar u vladi ili građanin države nekoga optužiti ili osuditi. Ja tvrdim da su svi direktori u državi pravili loše i dobre plasmane. Neki su se, možda, i okoristili, ali sve njih treba staviti pred "rendgen" - sve banke, sve direktore i sve plasmane jer kako objasniti činjenicu da je 80 posto privrede neprofitabilno. To znači da je toliko postotaka plasmana banaka pogrešno. Ne mogu, znači, biti krivi samo direktori Glumina banke. Uostalom, nije samo Glumina propala, propalo je niz banaka i Bog zna koliko ih je još nelikvidno.

- Netko je kriv pogotovo ako znamo da je u 1997., u usporedbi sa svim zemljama u tranziciji, bankovni sustav u Hrvatskoj bio u fenomenalnom stanju. A to se dogodilo stoga što Hrvatska ima oko pet milijuna stanovnika i isto toliko dijaspore koja je fanatično zaljubljena u Hrvatsku. Ti su ljudi vrlo radišni i oni su od početka rata do danas u Hrvatsku unijeli 40 milijardi dolara besplatnoga novca.

- Jednostavno, uzmemo li uzorak od sto povratnika, od onih koji su sa 500 dolara došli braniti zemlju od agresora i uzeli pušku u ruke do onih koji su donijeli po dva ili pet milijuna dolara u gotovini. Poznajem i jedne i druge. Svaki povratnik je, po mojim spoznajama, u prosjeku donio oko 360 tisuća dolara, što treba pomnožiti sa 40 tisuća povratnika. Tome valja pridodati novac koji su potrošili Hrvati iz dijaspore kao turisti, s tim da ih je iz Australije Hrvatsku do sada posjetilo više od 30 tisuća, pa onda 12 tisuća stranih mirovina na deset tisuća studenata koji, u prosjeku, od svojih roditelja dobivaju 800 dolara mjesečno. Ali, na žalost, taj dotok novca je prestao i slavina se zatvorila u travnju 1998. Nemoguće je da je kuna sama od sebe tako stabilna i jaka u odnosu na valute drugih zemalja u tranziciji. Tajna je u maloj populaciji i velikoj dijaspori koja se s velikim novcima vratila u Hrvatsku. Kuna je prestala biti jaka onoga trenutka kada je dotok novca iz inozemstva presušio.

- Nisam ga spomenuo slučajno. U razdoblju Vijetnamskog rata, iako se on nije vodio na prostoru Australije, stvorili su se veliki troškovi i izdaci pa je Australija trebala privlačiti novi kapital, a kamate su bile čak do 25 posto. I onda Borislav Škegro govori da u Njemačkoj nema takvih kamata. Normalno da u današnjoj razvijenoj Australiji i Njemačkoj nema takvih kamata, ali ih je bilo nakon što su te zemlje izlazile iz krize. Kamate u Glumina banci, kako se privlačilo sve više kapitala, počele su padati. Moja obitelj i moja daljnja rodbina oročila je milijune dolara, ne samo u Glumina nego i u Croatia, Splitskoj i Zagrebačkoj banci.

- Tijekom travnja i svibnja 1998. započela je kampanja o previše banaka u Hrvatskoj. Početkom 1998. u Glumina banku znalo je ulaziti i po milijun DEM nove devizne štednje na dan. Umjesto pohvale što banka unosi toliki kapital u financijski krvotok Hrvatske - Glumina banka je pala.

Obitelj Vlade Lušića je 1966. iz Splita preselila u Sydnay gdje je Lušić diplomirao na Pomorskoj akademiji: Budući da je u Vijetnamskom ratu Australija bila saveznica SAD-a, Lušić je kao mornarički časnik unovačen u australsku vojsku... Godine 1975. na državnoj je televiziji SBS počeo raditi kao novinar te je, zahvaljujua vođenju i uređivanju informativno-političke emisije "Vox populi", 1989. postao australski novinar godine. Stoga je Lušiću i njegovoj emisiji u knjizi Povijest razvitka australske državne televizije posvećen zavidan prostor. Među ostalim, proslavio se i kao novinar koji je 1986. prvi na temu klagenfurtskih odnosno bleiburških pokolja intervjuirao britanskog povjesnićara Nikolaija Tolstoya. Lušić je pritom, igrom slučaja, ignorirao britanski zakon "de notice", koji je inače vrijedio u svim zemljama Comonveltha, a po kojem foreign offices tih zemalja mogu zabraniti svaku emisiju zaključi li se da ona šteti nacionalnim interesima...