• Večernji list PETAK, 6. VIII. 1999.

SLOVENAC STANKO NOVAK OTKRIVA DOSAD STROGO ČUVANU TAJNU O JOŠ JEDNOM MASOVNOM GUBILIŠTU HRVATA I SLOVENACA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA

U Sloveniji je otkriće masovne grobnice na Teznom pokraj Maribora pokrenulo lavinu koju će, čini se, teško netko moći zaustaviti. Naime, nakon više od pola stoljeća šutnje u javnost izlazi sve više autentičnih priča o poslijeratnim likvidacijama poražene vojske i civila. I ne samo da o tome sve više pričaju oni koji su preživjeli komunističke torture, već se polako oglašavaju i još živući partizanski likvidatori koji, takoreći, pred smrt nastoje olakšati svoju dušu.

Jedno takvo gubilište odlučio je istražiti Slovenac Stanko Novak iz Prihove, koji je ispričao jezivu priču o likvidacijama u njegovom rodnom kraju, naglašavajući kako je ono možda i veće od onoga u Mariboru. Novak je rođen 1952. godine u obližnjem Špitaliču, mjestu koje se nalazi u dolini Sv. Janeza, poznatom po starom i već više od dva stoljeća napuštenom kartuzijanskom samostanu. No, prema Novakovom svjedočanstvu, Špitalič, samostan i čitava dolina s obližnjim brdima i šumama bili su mjesto masovnih likvidacija od svibnja 1945. pa čak sve do 1951. godine, gdje su najviše stradali Hrvati i Slovenci.

- Kao dječak sam se čudio što me majka nije pustila da se družim sa svojim vršnjacima, branila mi je piti izvorsku vodu, a samostan koji je od kuće udaljen samo kilometar i pol vidio sam tek sa 18 godina. Slušao sam i svakakve priče ljudi iz okolice, ali ništa nisam shvaćao ni naslućivao kakvu tajnu zapravo moja majka krije od mene. Klupko se počelo odmatati početkom 90-ih kad sam od općine Slovenske Konjice dobio koncesiju da obnovim ribnjake koji su bili zapušteni već 240 godina, otkad je napušten i samostan, te da time osiguram egzistenciju sebi i drugima. Ribnjaci su, međutim, otkrili dotad strogo čuvanu tajnu. Tek kad sam i sam uzeo lopatu, sve mi je bilo jasno - započeo je svoju priču gospodin Novak.

- U gradnju ribnjaka i pratećih objekata uložio sam gotovo 400.000 njemačkih maraka, a za ove iskopane žrtve podigao sam 1994. godine i drveni križ. Kosti su bile potvrda pričama koje sam slušao još u djetinjstvu, ali sam mislio da ih više neću naći. Kako sam bio znatiželjan, išao sam dalje istraživati, ali sam počeo dobivati i prijeteća pisma i telefonske pozive čija je poruka bila da se toga okanim, te neka bježim iz doline. No, nisam odustajao, a u općini su svi šutjeli. Kako bi me spriječili, promijenili su urbanistički plan i naredili mi da tek obnovljenih pet ribnjaka, svaki 30 metara dugačak i tri metra širok, ponovno zatrpam i srušim sve objekte - ogorčenim tonom nastavlja Novak.

Kada je ostao bez ribnjaka, Novak je, kaže, odlučio do kraja saznati istinu. Tako je do danas u tri godine ispitao oko 4000 ljudi među kojima i brojne bivše partizane koji su u Špitaliču sudjelovali u likvidacijama. Po okolnim je šumama 14 dana hodao i tražio grobove o kojima su mu pričali ljudi, a prije tri mjeseca je kupio i terenac samo za obilaženje terena. Grobove u šumama našao je na svim stranama, a prije mjesec i nešto više dana u jednoj od kula samostana iskopao je nekoliko kostura dok se u jami još vide ostaci kreča koji je bio bacan na ubijene. Kosti je odnio na policiju, koja obećaje da neće prešutjeti ovaj nalaz, ali, s druge strane, prijete mu da više ne smije kopati jer će u suprotnom protiv njega podići kaznenu prijavu.

- Ne bojim se nikoga. Istina jednom mora izaći na vidjelo. Dok god Slovenijom vlada duh Ivana Mačeka-Matije (šefa slovenske OZN-e iza rata, op. a.) i dok ne označimo sve grobove, nemamo što raditi u Europi. To je moja država, ali je gnjila. Prema pričanjima ljudi i samih likvidatora u ovom kanjonu najviše je pobijeno Hrvata, ali o brojci neću ni govoriti jer bi nekoga mogla pogoditi kap. Ljudi kažu, a neki su mi i pokazali, da su partizani prvo s leševima popunili svih 16 okolnih rudnika i oko 70 velikih jama. Kad im je ponestalo prostora, tjerali su njemačke zarobljenike da kopaju grobove po šumama, a iskoristili su i sve samostanske kule, te njegov bunar. Ljudi mi pričaju kako su dnevno dovodili i do 10.000 zarobljenike, obične ljude su odvodili odmah na likvidaciju, a intelektualce, svećenike i visoke časnike dovodili su u moju rodnu kuću gdje su ih ispitivali, mučili i zatim ubijali odmah na polju iza kuće. Majka mi je prije 15 godina kopajući zemlju iskopala svećeničke kolare, ali ih je iz straha odmah bacila. Nitko mi ne može reći da su to radili Srbi. To su radili Slovenci, mladići koje su iskoristili komunisti i koji su se kasnije predali alkoholu, jer u sebi kriju krivicu i strah - kazivao je dalje Novak.

- Nije mi žao ni vremena ni novca. Ako mi netko ne vjeruje, neka samo dođe pa ću mu sve pokazati. Mislim da nitko na ovo ne može ostati ravnodušan. U našem zakonu piše da za ovakve slučajeve nema zastare. Neka Mitja Ribičić i Bojan Polak objasne što se ovdje dogodilo. Prema njihovim riječima, ti ljudi su sami došli ovdje, lupili se kamenom po glavi i zatim se pokrili s lišćem. To je smiješno. Ako mene pitate, ovdje se nalazi grobnica veličine današnjih dvaju Maribora, to je jedno od najvećih groblja komunističke strahovlade bez premca. Ne mogu shvatiti da su komunisti tako krasnu dolinu iskoristili za takav grozan zločin, a potpuno je nemoralno da danas turisti hodaju po grobovima - poručio je na kraju gospodin Novak.

- U Špitaliču smo mirno živjeli sve do 1941. kada su nas protjerali Nijemci. Tada smo otišli u Hrvatsku, u Osijek, i ondje smo bili do 1945. godine, kada smo se vratili u Sloveniju. No, do 1952. godine partizani nas nisu pustili u našu kuću. Čitavo područje bilo je ograđeno bodljikavom žicom, na ulazu u kanjon bila je rampa, područje je čuvalo oko 600 vojnika, a mi smo morali živjeti u Slovenskim Konjicama. Sa njiva smo gledali kako partizani dovode raznu vojsku, hrvatske i slovenske domobrane, ustaše, ali najviše je bilo civila, žena i djece. I mog muža su 1954. ubili isti koji su ubijali nakon rata - svjedoči Milena Rate, majka Stanka Novaka.

- Moram reći da je "Večernjaku" u zadnje vrijeme u Sloveniji znatno porasla prodaja. Otkad sve više pišete o poslijeratnim likvidacijama teško se može doći do kojeg broja više. U Slovenskim Konjicama i u okolnim mjestima tada ga uopće nema za kupiti, pa mnogi dolaze po njega u Maribor. No, i ondje ga brzo prodaju. Tako je jednom i moj sin morao zatvoriti trgovinu kako bi otišao u Maribor po "Večernji list". Trebali biste poslati više primjeraka vaših novina - upozorio je Stanko Novak..