Hrvatska stranka prava 1861 podnijela je državnom odvjetniku Berislavu Živkoviću kaznenu prijavu protiv Vinka Sindičića zbog trostrukog ubojstva Stipe Ševe, njegove žene i djeteta, koje je Sindičić počinio 1972. u ljetovalištu pokraj Venecije - obavijestio je javnost predsjednik stranke Dobroslav Paraga na prošlotjednoj konferenciji za novinare u Zagrebu, napomenuvši kako su njegovi suradnici prikupili izjave svjedoka i rodbine ubijenih, te kako talijanske vlasti također posjeduju sva potrebna saznanja o tom brutalnom umorstvu. Naputak i zamolba za podnošenje ove kaznene prijave temelji se na dogovoru i zahtjevu gospođe Anđe Primorac, rođene Ševo, iz Lakemba North, Australija, koja se predlaže za svjedoka u ovom postupku.

Vinko Sindičić, atentator na Nikolu Štedula (vođu ugasloga Hrvatskoga državotvornog pokreta te današnjeg predsjednika mlade Nacionalne demokratske stranke), rođen je 1943. u Baškoj na Krku, stigao je u Hrvatsku ravno iz škotskog zatvora, odakle je pušten nakon što je odslužio dvije trećine kazne. Sindičić je u listopadu 1988. - bilježe kroničari crne sudbine hrvatske emigracije - bio jedan od trojice sumnjivaca koji su zrakoplovom iz Zagreba prispjeli na londonski Heathrow. Pripadali su Udbi, zloglasnoj jugoslavenskoj tajnoj policiji koja je, u razdoblju od 1946. do 1991. u inozemstvu izvršila 109 terorističkih napada na hrvatske političke emigrante, te usmrtila njih šezdeset devetoro (prvi je ubijen dr. Ivan Protulipac, 1946. u Italiji, a posljednji Ante Đapić 1989. u Njemačkoj).

U jednomu od scenarija krvave Sindičićeve misije, koji se može pronaći čak i na Internetu (www.kteh.org), stoji da je britanska tajna policija dvojicu zaustavila odmah na aerodromu, no Sindičić se provukao, potom u Jugoslavenskom konzulatu zadužio oružje, vlakom doputovao u Edinburg, promijenio nekoliko tamošnjih hotela, te u zračnoj luci iznajmio automobil kojim će se dovesti do Kirkcaldya, gdje je australski građanin bez putovnice, Nikola Štedul živio sa suprugom i dvjema kćerima, još otkako su mu australske vlasti odbile produžiti putovnicu bez koje više nije mogao putovati svijetom... Uposlenik lokalne pošte, kritičnoga će jutra zabilježiti broj Sindičićeva unajmljena automobila, posumnjavši da u njemu možda sjedi jedan od ljudi koji provaljuju u tuđe kuće dok su ljudi na poslu. Škotska će policija poslije otkriti da je taj automobil unajmio upravo Vinko Sindičić, posluživši se lažnim imenom "Lehotsky", te da je iz njega ispalio šest metaka u Štedula, od čega dva u glavu...

"Sindičića sumnjiče još od konca šezdesetih, kad je postao sumnjiv kao organizator atentata na dr. Branka Jelića, predsjednika Hrvatskog narodnog odbora (HNO). Na temelju određenih informacija može se sumnjati da je sudjelovao, uz slučajeve Bušić, Štedul, i u ubojstvima Josipa Senića u Njemačkoj, tročlane obitelji Ševo u Italiji i Stanka Nižića u Švicarskoj. Neki čak tvrde da je, zajedno sa Željkom Ražnjatovićem Arkanom, imao prste i u ubojstvu Stjepana Đurekovića", izjavio je potpisanom novinaru Bože Vukušić u studenomu 1998. godine...

U članku "Rat Udbe protiv hrvatske emigracije", publiciranom u Zborniku "Budućnost iseljene Hrvatske" (izdanje Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb 1998., uredili Vlado Šakić, Josip Jurčević i Marin Sopta), Vukušić navodi kako se, na osnovi brojnih pokazatelja, "do sada moglo identificirati sto dvadeset šest (126) jugoslavenskih državnih službenika te sedamdeset (70) suradnika jugoslavenskih tajnih službi, koji su direktno ili indirektno sudjelovali u odlučivanju, planiranju i izvođenju napada na hrvatske političke emigrante". I dok čitatelj slijedi misao kako neki od bivših partijskih i policijskih funkcionara i danas igraju značajne uloge u hrvatskom društvu, on objašnjava i strukturu odlučivanja u jugoslavenskim tajnim službama, na partijskoj i policijskoj, te na republičkoj i saveznoj razini, a kontekst u kojemu su pale spomenute hrvatske žrtve objašnjava ovako: "Početkom sedamdesetih godina na udaru Udbe našao se predsjednik Hrvatskog narodnog odbora, dr. Branko Jelić, koji je prije rata bio drugi čovjek Ustaškog pokreta. Osim toga, Jelić je bio jedan od najpopularnijih političara u emigraciji. Beograd ga je smatrao posebno opasnim radi održavanja veza s nacionalno svjesnim hrvatskim komunistima u Zagrebu. Stoga je Udba 1950. godine najprije pokušala Jelića oteti, a zatim 1957., 1970. i 1971. godine izvršena su tri pokušaja ubojstva. U četvrtom pokušaju, 31. svibnja 1972. godine, Udbi je pošlo za rukom dr. Jelića likvidirati. Kao i Holjevac (op. M.B. Većeslav, gradonačelnik Zagreba), umro je od posljedica trovanja.

U prvoj polovici sedamdesetih godina glavna meta Udbinih napada bili su članovi Hrvatskog revolucionarnog bratstva i Hrvatskog narodnog otpora. Vođe HRB-a (op. M.B. kojega je u Australiji osnovao Geza Pašti, nestao 1965. u Francuskoj) ubijeni su u razmaku od nekoliko godina: Marijan Šimundić ubijen je 13. rujna 1967. kod Stuttgarta, a Josip Senić 10. ožujka 1972. kod Wieslocha, te Stjepan Ševo 24. kolovoza kod Venecije (op. M.B. zajedno sa suprugom Tatjanom i njenom devetogodišnjom kćeri Rosmarie Bahrić). Vodeći čovjek Hrvatskog narodnog otpora u Skandinaviji Stipe Mikulić ubijen je 15. prosinca 1975. kod Goeteborga."

Vukušić potom navodi kako su kao članovi HRB-a pali Ivan Tuksor, Jozo Oreč, Antun Kostić, Mate Kolić, Đuro Zagajski, te spomenuti Stanko Nižić, te posebno apostrofira dužnosnika Hrvatskog narodnog vijeća , negdašnjega direktora INA-e i publicista Stjepana Đurekovića (čiji će sin Damir stradati 1987. u Kanadi), preživjelog predsjednika HDP-a Štedula, te publicista i bliskoga suradnika dr. Franje Tuđmana u Institutu za povijest radničkog pokreta Antu Bruna Bušića, zbog kojega je Sindičić i izručen Hrvatskoj...

Bože Vukušić, negdašnji politički zatvorenik u Njemačkoj, po povratku u Hrvatsku djelatnik SZUP-a, a danas dopredsjednik Kluba povratnika iz iseljeništva, samostalni je viši savjetnik-istraživač u Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Sabora RH. Upravo je ta Komisija dostavila Državnom odvjetništvu podatke koje je prikupilo o Sindičiću kao o mogućem ubojici Bruna Bušića, a ono je pak pokrenulo istragu 1993. godine. Na osnovi tih i novih saznanja, zahtjev za izručenjem Ministarstvo pravosuđa podnijelo je 1996., te se Sindičić, cerekajući se u kamere fotoreportera, iskrcao na zagrebački aerodrom 15. studenoga 1998.

Zbilo se to nakon Sindičićeva premišljanja, tvrdnji da nipošto ne želi u Hrvatsku, a potom sasvim oprečnih izjava. Za branitelja dodijeljen mu je odvjetnik Zdenko Haramija, a javnost je očekivala da će ključne argumente protiv Sindičića iznijeti Blagoje Zelić, čovjek koji je u doba Bušićeva ubojstva bio šef Odjela za emigraciju u splitskoj Udbi, a koji je optužujući iskaz dao u filmu "Bruno Bušić - život, djelo i mučko ubojstvo", te ga kasnije ponovio pred istražnim sucem. No, Zelić je svoj iskaz povukao, pravdajući se bolešću, a ni ostali iskazi pred sudom nisu ostavili dojam dovoljno optužujućih. Štoviše, Zelić je nedavno preminuo, a u javnosti je ostao zapanjujući dojam kako o ubojstvu Bruna Bušića nitko od visokopozicioniranih djelatnika tadašnje Službe državne sigurnosti (pa i onih integriranih u današnje službe) gotovo nije imao pojma, maltene su o tome tek doznali iz škrtih novinskih članaka, upropašćenih cenzurom!?

No, zato je 12. srpnja 1999. Vinko Sindičić povukao, u najmanju ruku, zanimljiv potez: iz pritvora Županijskog suda u Naletilićevoj ulici uputio je tužbu Općinskom sudu u Zagrebu protiv 1. nacionalnoga tjednika "Globus", 2. (autora ovoga članka) novinara Mate Bašića, te 3. saborskog djelatnika Bože Vukušića, tražeći naknadu od 200.000 kuna (oko 50.000 AUD) zbog "pretrpljene duševne boli zbog povrijeđene časti, ugleda i dostojanstva"!

"U javnosti sam prikazan kao ubojica, egzekutor Udbe koji je po evropskim zemljama vršio likvidacije politički nepoćudnih emigranata, zločinac bez premca, koji je za sve to debelo nagrađivan od strane bivšega jugoslavenskog režima, čime mi je kao građaninu teško povrijeđena čast i dostojanstvo, budući da niti jedna od tih objeda nije ničim dokazana niti bilo kakvim dokazom potkrepljena, osim što se nebulozno nagađa", piše Sindičić u tužbi.

No, Dobroslav je Paraga u svojoj Kaznenoj prijavi vrlo rječit i izravan: postoji osnovana sumnja da je Sindičić "počinio teško kazneno djelo trostrukog ubojstva" jer je usmrtio maloljetnu osobu, usmrtio u isto vrijeme na istom mjestu još dvije punoljetne osobe, ubojstva počinio na najokrutniji način u osobnom automobilu uz prisustvo svih triju osoba", te je "ovo teško kazneno djelo (trostruko ubojstvo) počinjeno izvan granica RH, odnosno izvan granica bivše SFRJ, dakle počinio je akt međunarodnog terorizma da naškodi Republici Italiji".

U ime HSP-a 1861., Paraga detaljno opisuje kako se Sindičić uvukao u Hrvatsko revolucionarno bratstvo u doba kad je Ševo ostao najistaknutiji član HRB-a, budući da su Oreč, Korać, Miloš i Rogić dopali zatvora, kako je sa Ševinom obitelji iz Njemačke putovao u Italiju uz izgovor da se mora vidjeti s roditeljima u Trstu, kako je prespavao noć u hotelskoj sobi pokraj njihove, kako je ubojstvo počinjeno u blizini talijanske vojarne, te kako je talijanska policija zabilježila iskaze brojnih svjedoka koji su i vidjeli ubojicu iz crvenoga "NSU-a", kako je jedini Sindičićev alibi bila karta za vlak, no kako se on već sklonio u Opatiju, kako su jugoslavenske vlasti onemogućile Salvatoreu Barbiju, istražitelju, da u Rijeci ispita Sindičića...