- Zbog toga što sam uz pomoć rodbine obitelji Stipe Ševe doznao da ima dovoljno čvrstih dokaza da bi pravosuđe Hrvatske trebalo otvoriti dosje o još jednom zločinu za koji postoji sumnja da ga je počinio Sindičić. O obitelji Ševo golem spis ima talijansko ministarstvo pravosuđa, treba ga tražiti pa će se vidjeti da je talijansko sudstvo 1972. tražilo od Jugoslavije izručenje Sindičića zbog tog ubojstva.

- Da. Iako nisam podnio tužbu nego samo kaznenu prijavu, tužbu podnosi Državno odvjetništvo, ja sam zapravo priložio svjedočenje o priznanju o ubojstvu obitelji Ševo, koje je Sindičić dao na suđenju u Škotskoj kada mu se sudilo za atentat na Nikolu Štedula. I za Sindičićevu je tužbu trenutačno općinski sud zakazao raspravu, što je presedan svoje vrste.

- Dovoditi to u pitanje je smiješno. U pismu koje je Sindičić iz zatvora u ljeto 1998. poslao predsjedniku Tuđmanu zaprijetio je da ne bude li imao pozitivan odgovor u vezi s njegovim izručenjem i postupkom koji će se protiv njega voditi, da će iznijeti istinu o nalogodavcima. Izravno spominje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Nakon toga Perković ga je posjetio u zatvoru, a na suočenju, tijekom istrage, Perković i Sindičić su se jedan drugom nasmiješili da bi pred sucem rekli da se ne poznaju. I vjerojatno će se dogoditi da će Sindičić na 21. obljetnicu ubojstva Bušića dobiti oslobađajuću presudu, zbog nedostatka dokaza. To govori tko su mu zaštitnici i koliko su visoko pozicionirani.

- Pored ostalih, riječ je i o tim ljudima. Mustač je potpisao nalog za pretres i uhićenje mene i Brajdera, on je bio načelnik službe Državne sigurnosti u Zagrebu. Poslije toga on je avansirao i do kraja 80-ih godina u saveznoj UDBA-i dogurao do prvog čovjeka Slobodana Miloševića. A 1991. se našao u Zagrebu i odmah bio praktično u najvišim tijelima službe za zaštitu ustavnog poretka RH, kojom je tada rukovodio Manolić. Ti ljudi su avansirali u višestranačju. Evo, Zvonimir Šeparović, koji o sebi voli govoriti da je humanist, neki je dan instalirao za ravnatelja zatvora u Lepoglavi čovjeka koji je sustavno zatirao i progonio svaku pomisao na dostojanstvo političkog zatvorenika u lepoglavskoj tamnici. Kako se moglo dogoditi da Miroslavu Tuđmanu budu savjetnici Perković i Mustač? Ni protiv jednog pripadnika tajne policije bivše države nije provedena istraga, a dogodili su se takvi zločini da su zločini četnika gotovo pandan ako ne i manji nego zločini koji su se od 1945. do 1990. dogodili na prostorima Hrvatske, BiH, a pogotovo u Sloveniji. Čak je i Papa prigodom nedavna posjeta Sloveniji kazao da su u Sloveniji masovne grobnice Hrvata. A ovdje se o tome šuti, jer su protagonisti u vlasti i još su unaprijeđeni.

- Javni tužilac koji je sada isto visoko pozicioniran, mislim da je čak sudac Vrhovnog suda ove divne zemlje Petar Pulišelić sve je kreirao. On je ljudima prijetio strijeljanjem da bi doznao tko je inicirao i podnio peticiju. Ljudi su se uplašili, pa su govorili da sam ih prevario, da sam im rekao da je to amnestija za verbalne delikte a ne za teroriste u SFRJ, da sam to radio za ustašku emigraciju itd. To su radili prema UDBA-inim instrukcijama. A medijsku su harangu vodili novinari Đorde Ličina i Joža Vlahović. Oni su javno davali upute što zapravo svjedoci trebaju govoriti. Ta je peticija otišla predsjedništvu SFRJ i danas je u spisu do koga ne mogu doći.

- Recimo kipar Frano Kršinić. On je rekao da sam ga prevario i da je zato ogorčen. Pjesnik Dobriša Cesarić nije odustao od potpisa, ali ga je sudac prisiljavao, praktički na samrtničkoj postelji. Cesarić je završio u bolnici Rebro, a ta spodoba od istražnog suca ga je tresao na postelji, što su liječnici posvjedočili, da mu dade i potpiše iskaz. On je odbio dati bilo kakav iskaz i nakon jedno sedam dana je umro. Eto to je radila UDBA koju je u Zagrebu tada vodio Zdravko Mustač.

- Još dok je Kršinić čvrsto stajao kod svojeg potpisa, Krleža ga je dvaput zvao i raspitivao se tko je taj mladac koji mu dolazi na vrata i traži potpis na peticiju. Dvaput su razgovarali, dvaput sam bio i kod Krleže i kod Kršinića, dvaput je Kršinić rekao da mu je sve objasnio, dvaput mi je Krleža lagao u lice i rekao da nije čuo što mu je kazao Kršinić.

- Bio bih najsretniji čovjek da je ta vlast istinski demokratska. Tada ne bih potezao ni pitanje onoga što je bilo, bez obzira na to što bi to bilo nepravedno i nepošteno. Međutim ja sam se uvjerio da su sve stare strukture ostale u sadašnjoj vlasti i da su najveća prijetnja svakoj nadi da će Hrvatska krenuti demokratskim putem. Ja sam prvi tražio da se maknu ljudi koji su bili nositelji strahovlade poslije 1945. To su ljudi koji su ljudskim kostima napunili jame od Karlovca, Jazovke, Maceljske šume itd. koji su protagonisti Golog otoka i masovnih mučenja svojih neistomišljenika. Nikada se nisu ni ispričali za zlodjela, a kamoli dali jamstva da ih neće ponoviti. I ponovili su ih u ovih 10 godina. Nemamo političkih zatvorenika, ali imamo puna groblja. Samo je mojih suradnika ubijeno više od trideset. Nije ih ubio nitko iz Beograda nego oni.

- Svjedočio sam kao domoljub i borac za demokratsku izgradnju ove zemlje i za njezinu demokratsku budućnost. Smatram da postupci vlasti u ovih deset godina mogu dovesti do formalna oduzimanja suvereniteta, pa i odluke o međunarodnom priznanju RH. Hoću reći da RH može doživjeti sudbinu BiH u smislu oduzimanja faktičnog suvereniteta. Razne prijetnje ne ostaju bez utjecaja na položaj RH u Europi i svijetu. Visoki povjerenik znači protektorat, znaći gubitak suverenosti. Gubitkom suverenosti gubi se sve. Razvlastili su narod iznutra, materijalno i duhovno su ga podčinili i porobili, i sada nakon dušmanske okupacije Srbije i Crne Gore izvana imamo unutarnju okupaciju Hrvatske.

- Stalno podmetanje da smo nastavljači NDH ili nostalgičari dovodilo je do toga da je svijet povjerovao lažima te vlasti. Mi sa NDH nemamo ništa, ne nastavljamo se na NDH, nego tamo gdje je stao Ante Starčević. Njegova je oporuka jasna i nedvosmislena: suverena hrvatska država, hrvatska politička nacija, pravednost i nepotkupljivost u politici. To je njegova oporuka i to mi slijedimo. Ali i tražimo da se jednako sudi Šakiću i onima koji su Hrvatima napunili grobnice od 1945. do 1990.

- Trodiobu vlasti između HDZ-a, SDP-a i HSLS-a. Eventualno im se može priključiti Tuđmanov igrač Tomčić, ako mu prva trojica budu dala mrvice sa svojega tronogog stola. Ne očekujem nikakve promjene dokle god je stranka prava u ilegali.

- Đapić je sramota hrvatske politke, čak i one koja ga je stvorila. Ja nisam stvorio Đapića, oni su ga stvorili.

- Hrvatska je nemoguća bez poništenja privatizacije, odnosno bez priznanja prava na privatno vlasništvo. To je jabuka koju će morati zagristi svaka vlast želi li biti demokratskom. SDP je profitirao samo zato što su pogažena socijalna prava, ali SDP nije nikakvo jamstvo poštivanja socijalnih prava i socijalne države. Oni ne mogu donijeti dobro Hrvatskoj. To su ljudi za optuženičku klupu, dvije trećine njih. Oni su grijeh sadašnje vlasti, jer se nije s njima obračunala.