Kada sam se po prvi puta nakon rata našao u Sarajevu, negdje u kasno Ijeto 1996. godine, prvo prvcato poznato lice što sam ga tamo za vraga ugledao pripadalo je Anti Đapiću. Nosao ga je po Baščaršiji onim potezom od Slatkog ćošeta naniže, gardom provincijskog ultradesničara u obilasku netom ohlađene ali garantirano povijesne bojišnice, okružen nekolicinom svojih preozbiIjnih tjelohranitelja. Svi su bili obučeni u crno i modro, a dežmekasti Duce iz Čaprazlija imao je labuđe uzdignutu bradu, i lagano ironični osmijeh čovjeka koji zna, i oduvijek je znao, nešto o čemu u krugu od stotinu kilometara nitko nije imao blagog pojma. Jedna stvar morala je zbuniti dežurne jalijaše pa da ne dobace koju budalini što im po čaršiji gazi načinom na koji Petar Veliki nikad nije mogao prošetati Nevskim prospektom. Anto Đapić se nije držao kao da je oslobodio Sarajevo, kamoli da ga je izgradio, nego kao da ga je upravo maloprije zauzeo.

Točno tri godine poslije, Anto Đapić u središtu je dirigirane nezvanične javne kampanje, za koju je u vrijeme predizborno Hrvatska demokratska zajednica uobičajeno mobilizirala sve raspoložive televizijske, radijske i novinske bojovnike. Od prošlih izbora, predsjednik HDZ-ova satelita Hrvatske stranke prava uglavnom je u Saboru nešto gnjavio oko otkazivanja suradnje Haagu, lustracijskog zakona te istrage oko predavanja oružja Teritorijalne obrane u proljeće i ljeto 1990. godine. Posljednjih mjeseci, HSP-ovi crnokošuIjaši poduzeli su pravu turneju kroz područja oslobođena u vojnim akcijama Bljesak i Oluja 1995. godine, sa kojih su potom uredno potjerani gotovo svi Srbi. Onih nekoliko što su ostali, ili se u međuvremenu vratili, ovoga ljeta trpe gadnu torturu HSP-ovih letećih i prijetećih skupova na kojirna ih Đapić kinji onako kao što se to Tuđman nikada nije odlučio otvoreno učiniti. Nema veze, Franjo Tuđman zato je ukorak Đapiću poslao kamere HTV-a, i tako je čitava zemlja, i šire, imala priliku pratiti mračni hrvatski cirkus s kraja stoljeća i, priča se, s kraja još jedne naše diktature.

Ovih dana, Anto Đapić proslavio se s dvije nove akcije zbog kojih bi mu, da je kojim slučajem vladavine prava, državni tužitelj uručio poziv na sud prije negoli bi i sam Anto dobro shvatio što je izlanuo. Prvo je bio poziv Hrvatskoj vojsci da isti čas ustane, i učini ono što vojske inače rado čine u takvim situacijama, dakle, ako nekakve čudne promjene dovedu u pitanje slobodu kretanja i govora pojedinih hrvatskih generala iz Bljeska i Oluje, što znači i održanje hrvatske samobitnosti, i tomu slično, za što smo se, kaže, borili. Konačno, Anto Đapić izjavio je, i potom u Vjesniku ponovio, da hrvatskim medijima upravlja stotinu i pedeset udbaša, bivših ili još aktivnih ("Jednom udbaš, uvijek udbaš"), čija imena on zna, a raspoređeni su "naročito u Nacionalu, Feral da i ne spominjemo, i nešto u Globusu". Do toga su saznanja došle hrvatske tajne službe, veli Đapić, a na pitanje znači li to kako HSP ima dobre odnose sa tajnim službama, prostodušno odgovara: "Imamo svoje informatore."

Ovaj žalosni neofašist za mirnodopsku upotrebu pojavio se u politici negdje 1989. godine, u vrijeme osnivanja osječkog ogranka HDZ-a, no ubrzo potom iskIjučen je iz stranke zbog neprimjerenog vIadanja, i 1991. ulazi u HSP Dobroslava Parage. Poslije nikad razjašnjenog ubojstva stranačkog predsjednika Ante Paradžika, Đapić dolazi na njegovo mjesto, bez obzira na učestale primjedbe o njegovu jadnom stranačkom angažmanu, neplaćanju članarine i rasula u njegovoj osječkoj podružnici HSP-a. u svibnju '92.,

Antu Đapića smjenjuju zbog "nerada i neaktivnosti", no on junački odbija predati dužnost, sve do glasovitog šamaranja u Ljubuškom, što mu ga je onako pedagoški priuštio Ante Prkačin. lpak, virus kojega je Đapić oživio u Osijeku prenosi se na čitav HSP i nakon raskola u stranci, uz podršku režimskih medija, Đapićeva frakcija zadobiva blagoslov Ministarstva uprave u sporu oko regisitracije stranke. Na izborima 1995. godine, nakon nevjerojatnoga četrnaestodnevnog otezanja s objaljivanjem konačnih službenik rezultata, koliko je izbornoj komisiji trebalo za manipulaciju s faktički nevažećirn listićima, sad već samo Đapićev HSP ulazi u hrvatski Zastupnički dom sa 5,01 posto glasova - tarnan koliko je prema važećem Izbornom zakonu i bilo propisano.

Za Antu Đapića valja ona poznata: ustaša sam od glave do pete, obuk'o se devedeset pete. Veliki čelnik najdesnije hrvatske parlamentarne stranke nikad nije pravo omirisao barut, ali je zato, poput ljudi koji nemaju sluha ni za jednu notu a u društvu najviše vole pjevati, uvijek bio najglasniji borac u svetom ratu za hrvatsku stvar. Jedina uniforma koju je Đapić ustvari ikada obukao, bila je ona SMB, u Zaječaru krajem sedamdesetih. Anto Đapić marljivo je godinama prikupljao oružje i eksploziv, i momcima malo jačih sfinktera pokazivao u kojem se točno pravcu nalazi koja linija fronte, da bi se i dan-danas okruživao onim sastavom među njima, kojemu HDZ još uvijek znači otprilike što i onoj maloj ptici sa Nila njezin debelokožni hipopotam. Jedino njima još nije ni najmanje čudno niti znakavito kada kuražni Anto Đapić na ne tako davnoj konferenciji za novinare izjavi, i ostane živ i zdrav: "Meni je osobno lako boriti se do zadnjega!"

I dakako, ne bi nama Đapić bio zanimljiv ni koliko crno pod noktom da nije te i takve plodotvorne simbioze s Hrvatskom demokratskom zajednicom, koja je već općenito ovdje kudikamo zanimljivija, i relevantnija. Nije baš uvijek posve jasna metodologija njihova sinkroniziranog nastupanja u javnosti: kada Franjo Tudman mora dreknuti, kada samo iskriviti usta ili uzvinuti obrvom, kada tek ružno pomisliti, pa da vrijedni Antiša otpočne s novim medijskim akcijama, bilo da se mediji zovu novinama ili javnim tribinama. Naročito u posljednjemu pretpostavljenom primjeru, sigurno je ipak da Anto Đapić nikada nije nastupao bitno podalje od temeljne teorije i prakse samoupravnog nacionalsocijalizma, jer svi partijski koloni u novodobnoj Hrvatskoj uvijek su pokazivali nevjerojatnu darovitost i volju za preciznim i samostalnim anticipiranjem poglavareva djelovanja. Ovaj put, oko aktualne špijunsko - novinske skaske, Anto Đapić zapravo je podmetnuo pleća ne bi li Tuđmana poštedio nekih rijetkih ali neugodnih novinskih reakcija.

Baš prije Đapićeva štreberskog iskakanja tipa "znam ja, znam ja", naime, Franjo Tuđman priprijetio je - na proslavi, pazi sad, Dana policije - svima stranim agentima i plaćenicima koji pišu u domaćim, tobože neovisnim, novinama. "Nlsam za progone", ogradio se Tuđman,. "ali neka znaju da ih pratimo..." Uz najavu vjerojatnog i ničim izazvanog vanjskoga političkog pritiska u predstojećim mjesecima, ovakva fantastična gadost bila bi zbilja dovoljna da ti isti strani plaćenici i agenti nekoliko tjedana obilato truju i podgovaraju protiv sadašnje vlasti onaj pretežiti, sivi dio javnosti, koji u svakom siučaju odlučuje o rezultatima izbora. Krajnje nacionalistički dio populacije, kojega ovakvi ispadi doslovce seksualno popaljuju, ionako HSP može preuzeti pod svoje. I tako, brz i žestok manevar Anta Đapića uistinu je skrenuo maticu javne pozornosti s nastupa Franje Tuđmana, te uzgred pokazao još i to da nije točno kako se barem neke političke Tuđmanove svinjarije ne daju lijepo ispraviti lapidarnim pomoćnim odigravanjima.

Prema nimalo zahtjevnoj politološkoj definiciji, Anto Đapić tek je prosti Ćaćin atribut, kakav u neiskrenoj i jeftinoj pojavi hrvatskog predsjednika biva apsolutno neizbježnim. Rodonačelnik hrvatske političke shizofrenije, Franjo Tuđman ni osobno niti stranački ne može funkoionirati bez nekoga tko će umjesto njega hračkati po Srbima i Sorosu, tko će umjesto HDZ-a odrađivati najsmrdljivije i međunarodno skandalizirajuće rabote, tko će zajedničkoj stvari privoditi najekstremnije glasače, i podržavati dojam o HDZ-u kao političkom centru, s tek blagim otklonom udesno. Nekadašnjoj Hrvatskoj stranci prava moglo bi se puno toga staviti na teret, međutim, jedno vrlo bitno mjesto u njihovoj politici ostalo je u tome vremenu prilično čisto. Odnos tadašnjeg HSP-a prema Bosni i Hercegovini bio je umnogome suštinski različit od ononga poznatog HDZ-ova, i takvim je ostao sve do Đapićeva stranačkog puča. U godinama poslije, politika HSP-a prema Bosni i Hercegovini, kao i u gotovo svemu ostalome, bila je zapravo politika HDZ-a i Franje Tuđmana, samo je ime stranke ostalo staro.