U zadarskom tjedniku "Narodnom listu" g. Dušan Bilandžić (SDP) u broju od 7. listopada 1999. pokušao je kritizirati predsjednika Hrvatske stranke prava 1861. Dobroslava Paragu i dati neke opservacije na suvremenu hrvatsku političku povijest. I pod cijenu vlastitih života branimo pravo g. Bilandžića na iznošenje mišljenja i kritike. U slučaju g. Bilandžića, čovjeka mnogih funkcija i titula (koja je prava?) ne trebamo braniti njegovo pravo na kritiku, jer nikakvu kritiku na račun hrvatskih pravaša nije izrekao, niti je opovrgnuo Paraginu "konstrukciju" o istrazi Međunarodnog tribunala za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) protiv Dušana Bilandžića, koji je kao član hrvatsko-srpske "ekspertne komisije za međudržavne odnose Srbije i Hrvatske taj podatak iz svoje osobne biografije prešutio na saslušanju tog suda u Den Haagu. Zbog toga je g. Paraga mišljenja kako je g.Bilandžić počinio krivokletstvo, jer, očito je da je netko uočio divergentnost Bilandžićevih iskaza u inozemstvu i faktičnog stanja na političkom Balkanu. Što se nas pravaša tiče, u ovom članku vršimo kritiku "akademika, komuniste i antifašiste, komitetlije, partizana, partijaša, doktora znanosti, povjesničara, državnika, eksperta, profesora" i oportuniste Dušana Bilandžića, jugo-marksista i titoista. Ukoliko je naša kritika ideološki obojena, a nije, naš demanti povijesnih gledišta crvenog baruna Bilandžića čisto je znanstvene prirode te predstavlja stručni osvrt na parahistoriju koju Bilandžić proizvodi kao na tekućoj traci. Bilandžićeva kvazi-povijest mjeri se tonama i tonama upitnog povijesnog materijala otiskanog na stotine i vjerojatno tisuće stranica dosadnog i jednoličnog teksta. Jedini takmac u tome mu može biti njegov sudrug Zdravko Tomac iz iste partije ispod iste maršalove slike. Narodna poslovica kaže kako, onaj tko puno piše, ili puno zna, ili puno laže. Dušan Bilandžić je nosilac partizanske spomenice iz 1941. te vlasnik partijske knjižice i prije nego su nosioci crvene zvijezde petokrake krenuli u šumu iz koje su se vraćali kao majori i pukovnici, pravi marksisti i "profesori", koji su po logorima za preodgajanje krivo zalutalih i iskrivljenih "elemenata" među "radničkom klasom" počeli disciplinirati neposlušne "studente", čitaj političke zatvorenike savjesti.

Gospodine Bilandžiću, o tome tko, kako i kada bude došao u obzir u svezi Haaškog suda odlučuje Haaški sud, a ne Dušan Bilandžić, Dobroslav Paraga ili netko treći. Sami ste kazali kako je neminovni svjetski trend odstupanja od dijela državnog suvereniteta te kako će i Hrvatska morati prenijeti dio svoje nezavisnosti i slobode na birokratsku administraciju u Bruxellesu. Slažemo se kako Hrvatsku ne trebamo getoizirati te je u tom smislu pravaška diplomacija primjer suradnje na svjetskom nivou između demokrata i patriota u svijetu i domovine. Međutim, smiješno zvuči kad nam bivši komunisti koji su provodili "diktaturu proletarijata" i proganjali nepostojeće "klero-fašiste, ustaše, baliste, kontrarevolucionare" i druge "suspekte" među bivšim jugoslavenskim narodima, sole pamet kako se trebamo uključiti u Europu, dok su Titini crveni fašisti čvrsto držali zatvorenu "tamnicu naroda" Jugoslaviju, a u Europu nas vodili preko jugoslavenske verzije sovjetskog sustava koncentracijskih i radnih Iogora gulaga ("Goli otok"...), preko "nesvrstanih", preko Moskve i Sjeverne Koreje.

Vaš odgovor na pitanje o dijeljenju Bosne maglovit je, te izrečen u pravom komunističkom stilu: Za podjelu Bosne krivi su svi! E, moj druže Beogradski, nisu krivi svi, nego su krivi oni koji su podjelu htjeli, priželjkivali i ostvarivali na Dedinju i Pantovčaku, kako 1939.godine Hrvat Maček i Velikosrbin Cvetković, tako 1991. godine nacional-komunisti Tuđman i Milošević. Odgovor na pitanje: Kome pripada Bosna? dajemo Vam mi pravaši XXI. za XXll. stoljeće: Bosna pripada onome tko ju ne da rasjeći! Naravno druga je stvar glagol pripadati u prošlom vremenu: Bosna je pripala Miloševićevoj kliki, jer su današnje zapadne granice Srbije na Uni i Savi. Tuđmanova politika "krivih Drina" hranila je velikosrpsku ideologiju i bila joj vrijedna saveznica u Domovinskom ratu. Istina koju mi pravaši govorimo je prava, zato ona i boli.

Kakva je samo kriva Vaša teza o tome kako "bi se Zapad suprotstavio obnovi Jugoslavije, jer se to ne uklapa u koncepciju Europske unije". Dijametralno suprotno, Jugoslavija bi Europskoj uniji došla kao as na desetku: multinacionalna, multikulturna, multireligijska, birokratska i "džabalebaroška" (hrv. oni koji badava jedu kruh). Kao što je Goli otok istočni grijeh Zapada, tako je i Jugoslavija zapadni grijeh koji je 45 godina dugo hranio taj komunistički tumor krvlju hrvatskog naroda u Bleiburgu kao sinonimu zločina jugoslavenskih komunista. Od Vaše najnovije knjige s 800 stranica ("Moderna hrvatska povijest 1918. - 1991.") vrijedi samo naslov, a sve drugo spada u red klasika marksizma, jer ipak pripadate staroj gardi koja je gubitkom države (SFRJ) i partije (SKJ) ostala u šoku od kojega se do danas na sreću nije oporavila. Zanimljivo je kako možete istovremeno biti komunist i antifašist, demokrat i partijaš te crveni dvorski povjesničar koji od učiteljice života, povijesti, nije baš previše naučio.

Ime Quisling postalo je sinonim za izdajnike domovine, "Jude". Gospodin Quisling bio je Norvežanin koji je nakon okupacije Norveške od osvajačkih i napadačkih postrojbi Wehrmachta iz mračnog Trećeg Reicha postao Hitlerov nacistički glasnogovornik i marionetski vladar. Nakon oslobođenja od njemačkih nacista, norveški patrioti su ga s pravom objesili. Važna je činjenica kako je do trenutku dolaska g. Qusilinga na vlast uz pomoć njemačkih smeđokošuljaša Norveška bila jedna nezavisna država. Do trenutka dolaska na vlast g. Pavelića i Ustaškog pokreta Hrvatska nije bila nezavisna država nego administrativna jedinica Kraljevine Jugoslavije, a prije toga je zadnji put bila nezavisna država u vrijeme kralja Petra Svačića do 1102. godine. Kakva je to čudna i besmislena Vaša teorija kako je NDH bila na staklenim nogama jer je u njoj samo 50% stanovništva bilo hrvatske nacionalnosti. U bivšoj Jugoslaviji je bilo ispod 5% Jugoslavena ("Jugoslovena") pa je ipak trajala dugih 68 godina s četverogodišnjim prekidom. Danas jedna Estonija ima 40% stanovništva estonske i 60% ruske nacionalnosti (koju je Staljin naseljavao u Estoniju, dok je Estonce deportirao u Sibir), ali je Estonija svejedno estonska nacionalna država koja u Novom vijeku postoji od 1918. s nešto većim prekidom. NDH nije propala zbog 50 postotnog hrvatskog nacionalnog sastava nego zato što s jedne strane, u svjetskom ratnom vihoru, nije mogla zaštititi sva moralna, ćudoredna i republikanska očekivanja Starčevićeve Hrvatske kao pravne države svih građana između Drave i Jadrana te Sutle i Drine, bez obzira na etničko porijeklo ili religiju. S druge strane je NDH propala zato što ste Vi i Vaši drugovi jurišali na njene temelje, na čijim ste zgarištima etablirali komunističku Jugoslaviju, a Federativna Demokratska Hrvatska bila je demokratska i federativna koliko je ratni sekretar KPH Andrija Hebrang bio Titov oponent. Kad ga je Broz zvan "Tito" dao objesiti te na njegovo mjesto instalirao marionetu Bakarića, FDH ostala je mrtvo slovo na papiru kao i Tomčev Ustav iz 1974.godine. Vama, inače, nije nikakav problem sjediti na plenumu CK SKJ, na partijskom kongresu Honeckerovih boljševika, ili u Predsjedništvu predsjedništva Republike Hrvatske iz 1990. godine. Slažemo se, povijesnih činjenica radi, kako je NDH bila Hitlerova tvorevina, međutim, zaboravili ste spomenuti kako je Titina Jugoslavija bila Staljinova tvorevina, a Staljin nije manji zločinac od Hitlera, isto kao što je i Vaš Tito bio u prvom redu zločinac, a potom diktator i tiranin. Vaš šećer na kraju došao je tezom kako je težnja za hrvatskom državom konstanta još od bana Jelačića. Zbilja, privrženik habsburške dinastije koji joj je jurišom na madžarske revolucionare spasio prijestolje, zbog čega je hrvatski narod apsolutizam dobio kao nagradu, a Madžari kao kaznu, predstavlja "pravi" izraz težnje bana Jelačića za nezavisnom hrvatskom državom. A tek Josip Juraj Strossmayer puca od želje za hrvatskom nezavisnom državom šireći njene granice prema Triglavu i Vardaru u kojoj dominiraju Srbi. Postoje samo četiri osobe koje su se od 1861. do 1990. zauzimale za nezavisnu državu hrvatske političke nacije: Otac domovine Ante Starčević, obnovitelji i nastavljači njegovih političkih načela pokojni dopredsjednik HSP-a Ante Paradžik i sadašnji predsjednik HSP-a 1861 g. Dobroslav Paraga i Ante Bruno Bušić. Svaka nezavisna hrvatska država izraz je povijesnih težnji hrvatskog naroda, zvala se ona NDH ili RH, a Hrvati su za takve težnje imali i argumente: hrvatsko povijesno, državno i međunarodno pravo na nezavisnost i slobodu. Ostali su Bog i Hrvati, a ne Tito i Partija, g. Bilandžiću!

Gospodine Bilandžiću, učinite barem jednom u životu jedan pametan potez: odstupite iz politike i povijesti, i ostavite hrvatsku mladež na miru s Vašim non-stop-nonsensom. Ako Vam je ipak stalo do učiteljice života, povijesti, počnite ju učiti iz početka, a kao izvor neka Vam posluži "Crna knjiga komunizma", u kojoj je skupina francuskih i drugih europskih Ijevičara (pravih socijal-demokrata) predočila svu zlu ćud svjetskog komunizma: 100 milijuna nevinih žrtava komunizma. Istina je jedina i prava, zato je i bolna, zar ne, gospodine Bilandžiću?

Ured za odnose s javnošću HSP 1861, Goran Jurišić