Kao jedan od rijetkih, po svoj prilici i posljednjih posrednika između pok. Brune i Domovine, zadnji put sam ga susreo na dogovorenom odredištu, Sajmu knjiga u Frankfurtu, u listopadu 1977. Bio je obučen, kao i uvijek, u demodiranu odjeću, što nije za njega krojena ni kupljena, već su mu je poklonili siromašniji hrvatski iseljenici. Bogati i "veliki" Hrvati, zarobljeni u svojoj sebičnosti, nisu marili za njega ni za njegovu borbu, zbog čega je bio siromašni beskućnik i velika meta za agente Udbe, što je bilo kobno za njegov život. Među porobljenim narodima, jedino su Hrvati mogli postupiti tako loše i neodgovorno.

U vrijeme našeg gotovo dvosatnog razgovora, ostao je na štandu londonske Nove Hrvatske moj suputnik iz Zagreba, Goran Maglić, kojega sam pok. Brunu "proročanski" predstavio kao "našeg perspektivnog studenta prava iz Zagreba".

Sedam mjeseci kasnije, u svibnju 1978., uhapšen sam u Krapini i poslije nekoliko dana glavni vođa Udbine ekipe reproducirao mi je sadržaj razgovora s pok. Brunom, što je bio znak da je on iz Pariza u Frankfurt doputovao i vratio se natrag u pratnji Udbe, jer nikomu, pa tako ni g. Magliću, inače prijatelju moga pouzdanika Marka Juranovića, uhapšenog istoga dana kad i ja, nisam govorio o sadržaju razgovora s pok. Brunom.

Zbog nove političke nepodobnosti, moje redovito prijavljivanje na splitski Zavod za zapošljavanje traje već od 1991., a prijavljivanje Marka Juranovića nešto kraće na omiški Zavod za zapošljavanje, dok je Udbin čovjek g. Maglić, poslije diplome Pravnog fakulteta 1979. postao kadrovik u Hrvatskom zavodu za statistiku, a potom kadrovik u moćnom građevinskom poduzeću Viadukt, kao uvod u veliku karijeru.

Iako je u molbi za zapošljavanje u Ministarstvo obrane 1991. poslao lažnu ispričnicu da se "u toku ... školovanja i rada ... nikada nije bavio politikom", njegovi, po svoj prilici, stari gospodari širom su mu otvorili vrata toga ministarstva. Kad sam u proljeće 1993. na stranicama Slobodne Dalmacije upozorio na mjesto i udbašku prošlost g. Maglića, "po kazni" je "degradiran" na još bolju i društveno utjecajniju funkciju na mjesto tajnika Gradskog vijeća i Gradskog poglavarstva grada Samobora.

Kad sam u ovo doba prošle godine na stranicama Samoborskog lista i Glasa Samobora upozorio na tamnu prošlost tajnika Gradskog vijeća, Maglić je bez stida otkrio da je bio Udbin stipendist i jedan od njenih vrhunskih obavještajaca, a što se tiče inkriminacije da je 1978. bio glavni svjedok optužnice protiv hrvatskih nacionalista, opet je bez imalo stida poručio da nije svjedočio protiv nacionalista, već protiv terorista koji su imali namjeru postaviti bombu u vlak na relaciji Muenchen-Zagreb.