"VJESNIK" ZAGREB

n/r glavnog urednika

g. Nenada Ivankovića

 

Zagreb, 23. listopada 1999.

FALSIFIKATORI DOMOVINSKOG RATA

(Reagiranje na članak "Obljetnica oslobađanja vojarne Borongaj" od 20.10.1999.)

Pažljivijim i kritičnijim čitateljima lista "Vjesnik" zasigurno je nakon što su 20.10.1999. g. pročitali članak pod naslovom: "Obljetnica oslobađanja vojarne Borongaj" pala na pamet ona čuvena, da pobjednici pišu povijest.

Možda su se neki Zagrepčani nasmijali ovakovom naslovu i pratećem tekstu, ali sam uvjeren da su svi oni kojima je na srcu istinito promišljanje Domovinskog rata, a to su zasigurno Hrvatski branitelji i dragovoljci, ostali zgroženi sa ovakovim tumačenjem svima poznatog događaja.

Činjenica da se na visokoj razini, u krugu najviših časnika MORH-a slavi obljetnica jednog nepostojećeg čina - oslobođenja vojarne JNA na Borongaju, te od strane istog, nespominjanje dragovoljaca HOS-a u, koji su tih hladnih rujanskih dana 1991. g. gotovo usamljeni danonoćno držali pod opsadom čuvenu "Borongajku" , povod je za našu reakciju.

Možemo razumjeti da jedan nadobudni časnik, pa bio on i brigadir s imenom Krešimir Pavelić, želeći uvećati vlastiti značaj veliča oslobađanje te velike vojarne kojoj je na čelu, no svi koji prate spregu politike i vojske u našoj zemlji znaju da je ovaj izdvojen detalj samo dio priče o domovinskom ratu koja se uporno "prodaje" hrvatskoj javnosti.Pitamo se: zar nam svima nije bilo dosta lažnih osloboditelja, koje smo morali trpjeti pod 45-godišnjom komunističkom torturom.Uz ovakovu interpretaciju pojedinih epizoda iz Domovinskog rata, događa se da i one stvarne i brojne pobjede i junaštva, javnosti većinom nepoznatih heroja, bivaju, u najmanju ruku umanjene i zapostavljene.

Osim što se na obilježavanju spomenutog događaja protura neistina da je najveća zagrebačka vojarna oslobođena (iako je čitava hrvatska javnost svojim očima mogla vidjeti kako kolone s vojnom mehanizacijom, oklopnim vozilima i nebrojenom količinom teškog i lakog naoružanja satima nesmetano izlaze iz Borongaja i Zagreba na putu za tzv. SAO Krajinu i Srbiju) ide se i korak dalje, pa već spomenuti brigadir navodi da su u njenom oslobođenju sudjelovali pripadnici tadašnjeg MUP-a, Narodne zaštite i ZNG-a, prešućujući dragovoljce HOS-a.

Istina je ta, da su Vojarnu Borongaj pokušali osloboditi loše naoružani Zagrepčani, pripadnici lokalne Peščeničke Narodne zaštite, ali u prvom redu postrojbe HOS-a koje su prve započele i vodile napadna djelovanja (ne jednom su prikazani na HTV-u u borbenom djelovanju, naravno uz prešućivanje njihova identiteta).

U situaciji kad je Hrvatskoj na svim bojištima kronično nedostajalo čak i pješadijskog naoružanja, i kad se razoružavanje JNA nametnulo kao logičan i jedini izlaz iz te situacije, HOS je krenuo u oslobađanje vojarne koja je doživljavana kao izvor opasnosti i neprijateljstva za Grad Zagreb, ali i logistički centar JNA, čijim se je naoružanjem moglo naoružati čitava brigada.

Nakon višednevne opsade, u kojoj su dvojica HOS-ovaca i ranjena, bojovnici HOS-a su se povukli pod strahovitim pritiskom politike i pod cijenu sukobljavanja s policijskim postrojbama koje su na njih poslane.

Može se s ove vremenske distance raspravljati da li je trebalo vojarne u Gradu Zagrebu i po Hrvatskoj oslobađati zbog prijetnji JNA, te rizika od razaranja i brojnih žrtava.Činjenica je da su žrtve ionako bile brojne zbog propusta u (ne)pripremama za rat, te da bi se Hrvatska teško branila i obranila bez osvajanja pojedinih vojarni kao što su Varaždinska, Bjelovarska, Delnička, skladište u Pločama, itd. usuprot volji tadašnjeg hrvatskog političkog vodstva.

HOS koji je stvorila i naoružala tadašnja Hrvatska stranka prava na čelu s Dobroslavom Paragom bi i danas u istim uvjetima ponovio isto jer smo znali i znamo da bez žrtve nema pobjede, da se bez oružja ne može braniti niti osloboditi Hrvatska, a to naoružanje je bilo raspoređeno po vojarnama punih demoraliziranih i prestrašenih vojnika JNA.

Ova pak rasprava nije razlog ovog dopisa već činjenica da netko, po tko zna koji put zloupotrebljava i prešućuje tuđe junaštvo, u ovom slučaju junaštvo bojovnika HOS-a, osvjedočeno kasnije nebrojeno puta: na Srđu, u Vukovaru, Bogdanovcima, Gospiću, Maloj Bosni, Kupresu, Jajcu, Grebnicama i brojnim drugim hrvatskim ratištima, da bi prikrio vlastiti kukavičluk.

Pitamo se kome je u današnjoj Hrvatskoj u interesu govoriti o nepostojećim pobjedama, udvostručivati broj branitelja, udeseterostručivati broj dragovoljaca, stvarati nepostojeće invalide, umnažati činove i djeliti odličja za junačke činove kojih nije bilo, ljudima koji ih nisu izvršili.U takovim okolnostima istinskim je braniteljima i invalidima postalo neugodno, štoviše nepodnošljivo govoriti o ratu u kojem su sudjelovali, te žrtvi koju su sami podnijeli.

Ante Perković, Ured za odnose s javnošću HSP 1861.