“GLOBUS”, Zagreb

n/r Glavnog urednika

 

Zagreb, 25.10.1999.

Molim da u skladu sa zakonom o javnom priopćavanju objavite naše reagiranje na članak Ante Prkačina, objavljen u posljednjem broju vašeg lista!

U članku objavljenom u posljednjem broju Globusa potkralo se piscu članka o sudbini Mladena Naletilića Tute, Anti Prkačinu, nekoliko neistina, ali i bisera na koje se je vrijedno osvrnuti, ne zbog samog Prkačina, nego zbog javnosti koju ovaj nazovi-pravaš i nazovi-general, izgleda uspješno, obmanjuje.

Čovjek koji o Tuti govori kao svojem političkom protivniku i kojeg osuđuje za protuhrvatsku politiku u Hercegovini, kao osobi koja stoji iza ubojstva Blaža Kraljevića i osmorice, ubojstva i masakra HOS-ovca Nosića, itd. istovremeno, što je vrlo primjetno u članku, ne skriva simpatiju koju gaji prema njemu, i koja je, kako sam priznaje bila obostrana.

Čovjek koji se voli predstavljati kao general HOS-a i Armije BiH i koji se štoviše nalazi na čelu jedne udruge koja okuplja bivše HOS-ovce nalazi za shodno “... javno i glasno razmišljati o Tutinoj sudbini” u listopadu 1999. godine, punih 7 godina od tih događanja za koje optužuje Tutu i to, kako kaže “...sad kad znam da se njegov položaj više ne može ni otežati ni poboljšati”.

Ovome gotovo da ne treba komentara, ili možda ipak treba.

Lako je, naime dokazivo da je Prkačinov politički (i ne samo politički) profil prilično blizak Tutinom.Iako u startu različitih, gotovo dijametralno-suprotnih političkih svjetonazora i ratnih puteva (Tuta je ušao u politiku, a zatim i postao faktor moći u ratu u BiH putem HDZ-a, točnije Gojka Šuška, dok se je Prkačin afirmirao kao član, a kasnije i zastupnik HSP-a i dužnosnik HOS-a), Ante Prkačin se je priklanjanjem Mati Bobanu u jesen 1992.g. potrudio da se ta razlika smanji i gotovo izbriše. Iako se on silno trudi da se ta njegova neslavna životna epizoda zaboravi i ne spominje, podsjetit ćemo javnost da je samovoljno raspustio HOS u Hercegovini, točnije bez ikakovih uvjeta izručio ga je HVO-u i poklonio se Mati Bobanu. Svoju privrženost Bobanu nije niti javno krio, pa je u svojim intervjuima, uglavnom u listu Globus (?!) davao čak i ovakove izjave o Bobanu: “...Boban nikada nije želio ono što mu se je imputiralo”, “...i to je sjajno da političar može biti tako fleksibilan”, ... “Boban je fantastično uskladio povjesno pravo hrvatskog naroda s pravom jačega” (Globus 23.10.1992.).

Poznato je da je nakon ubojstva Kraljevića i Prkačinova raspuštanja HOS-a u Hercegovini otvoren put za Hrvatsko-Muslimanski rat, koji se je uskoro i dogodio, znamo s kakovim posljedicama. Prkačin je naknadno iznosio uvjeravanja da se je kod raspuštanja HOS-a vodio plemenitim ciljem, da se izbjegne unutarhrvatski sukob, no to je površna izlika, budući da je 23.10.1992. g. u istom listu izjavio kako je “...još prije osam mjeseci predlagao Paragi da se HOS raspusti”, što znači da je predlagao raspuštanje HOS-a i prije nego što je isti u Hercegovini ustrojen u punoj mjeri.Budući je poznato da je HOS na svim ratištima ratovao i to uspješno, isključivo protiv Srba, jasno je da se je Prkačin u svojem djelovanju vodio isključivo političkim razlozima.

Osim što se je raspuštanjem HOS-a željelo otkloniti prepreku u provođenju politike podjele Bosne, tim se je činom željelo oslabiti i poziciju HSP-a i Dobroslava Parage, ključnog političkog protivnika HDZ-a.U tom smislu Prkačin je uz Tutu koji je prethodno likvidirao Kraljevića odigrao ključnu ulogu.

Naknadno, ponovno iz usta samog Prkačina, (Globus 04.03.1994. g.) doznajemo o njegovu susretu s Vicom Vukojevićem, Lukom Bebićem i Matom Bobanom u gostionici “Vinodol” pri kojem je očito potanko isplanirana njegova skorašnja misija.

U svemu tome zamjetna se je pokazala i Prkačinova moć uvjeravanja i zavaravanja, da je uspio, inače opreznog Paragu uvjeriti u svoje dobre namjere i nastojanja da se HOS sačuva unatoč svim pritiscima.

Imajući u vidu sve ove činjenice, Prkačinovo pozivanje na Blaža Kraljevića kao svojega suborca (iako ga nikad u životu nije sreo, a Blaž je da podsjetimo u HOS-u od rujna 1991. g.) zvuči kao teška uvreda.Također, da budemo do kraja vjerni istini, treba reći da je Prkačin prvi put obukao odoru HOS-a na Kraljevićevoj sahrani, tako da je u toj odori (kakvog li apsurda!) u stvari sudjelovao u bitci protiv samog HOS-a.

Na kraju, da se vratimo na temu Prkačinova napisa, Mladena Naletilića Tutu.On za sve čestite pravaše nije samo politički protivnik, kako ga krsti Prkačin, već je on u prvom redu zločinac koji je dočekao sudbinu koju i zaslužuje. Budući da hrvatski narod nije smogao snage da mu sudi za svo zlo koje mu je nanio a to su uz ubojstvo Blaža Kraljevića i osmorice časnika HOS-a i ubojstva nedužnih civila, razaranje Mostara i sijanje mržnje i fizičkog terora, kako prema dojučerašnjim saveznicima Muslimanima, tako i prema Hrvatima koji nisu prihvaćali tu zloćudnu i divljačku politiku, možemo samo zaželjeti da se putem međunarodnog suda za ratne zločine spere ljaga i krivnja koja je zbog Tute i sličnih ostala visiti kao Damaklov mač iznad glava svih Hrvata.

Treba otvoreno reći da se je velika većina Hrvatskog naroda, uključujući i Hrvate u BiH suprotstavljala politici podjele Bosne i sijanja razdora prema Muslimanima, vođenoj iz stožera u Grudama i Zagrebu, no zbog krvavog terora i zastrašivanja nije se mogla istoj suprotstaviti. Hrvatska stranka prava na čelu s Paragom bila je i ostala na čelu borbe protiv takove politike i trpila je stoga teror, ubojstva i progone.

Sankcioniranje Tute i njegovih nalogodavaca značit će nam veliku zadovoljštinu, ali prije svega želimo da to postane razdjelnica buduće, na čistim računima opredijeljene hrvatske politike.

Sa štovanjem,

Ante Perković, Ured za odnose s javnošću