Sredstvima javnog priopćavanja

Dobro se još prisjećamo za razliku od Arlovića i drugova našeg prosvjeda upućenog u ime Hrvatske stranke prava 17. svibnja 1990. godine, bivšim vlastodršcima na čelu s Račanom i Latinom da zaustave razoružavanje TO SRH kao uvod u novi Bleiburg hrvatskog naroda. Isto tako prisjećamo se noći kada je od iste vlasti, kasnije ubijeni, dopredsjednik HSP-a Ante Paradžik po nalogu predsjednika HSP-a D. Parage, koji se je u tom trenutku zatekao u Los Angelesu (SAD), zahtijevao od Tuđmana i njegovih zastrašenih nemoćnika i bezglavnika da nešto učine i pod hitno preuzmu vlast u Zagrebu, a ne da drhture od straha da ih JNA ne uhiti u tadašnjoj njihovoj vučjoj jazbini u Zagrebu. Naravno, dogovor između Račanovih jugokomunista i Tuđmanovih nacionalkomunista sovjetskog tipa bio je neupitan i oni su zajednički prihvatili razoružanje TO SRH a da okom nisu trepnuli, jer su obje frakcije iste momčadi bile u najužoj sprezi s tom istom JNA kao glavnim garantom provedbe njihovog strateškog cilja a taj je bio preuređenje Jugoslavije na konfederalnim osnovama, kako bi se sačuvala Jugoslavija. Međutim, slovenski a kasnije i hrvatski narod izmaknuo se je unatoč Račanove i Tuđmanove izdaje i razoružanju, kontroli i stvorio svoje vlastite, samostalne države Sloveniju i Hrvatsku.

Upravo je odurno i nepodnošljivo hadezeovsko-esdepeovsko kreveljenje protiv zdravog razuma, kada su izabrali druga Bosiljka Mišetića, kao predsjednika spomenutog povjerenstva, računajući da smo svi ludi, pa da smo zaboravili, da je drug Mišetić baš u to vrijeme još uvijek bio vjerni član majke Partije i revni sekretar partijskog komiteta u zagrebačkoj odvjetničkoj komori. Dakle Mišetić istražuje odgovornost Partije kojoj je sam u to vrijeme pripadao i bio suodogovoran za sve što su njegovi drugovi u to vrijeme radili, a sada bi ih on istraživao. Pa da mu čovjek ne pljune u obraz kojeg nema, usred bijela dana na Trgu bana Jelačića!

Ivica Račan i Partija su tobože napustili Beograd, kada su slovenska gospoda na čelu s predsjednikom Kučanom odlučili napustiti Partiju, Beograd i Jugoslaviju. No, Račan se je za razliku od Slovenaca, nakon napuštanja Beograda opet svojevoljno ili ne, vratio pod njegovu vlast i okrilje, time što je pristao i prihvatio razoružanje teritorijalne obrane Hrvatske, nasuprot Slovencima koji su svoje oružje odbili predati, te su ga sačuvali, jer više, za razliku od Račana i Tuđmana, nisu vjerovali u avnojsku Jugoslaviju i njezinu armiju. Da su Slovenci kojim čudom učinili akt izdaje koji su počinili Račan i Tuđman pristajući, prvi na razoružanje TO a drugi dopuštajući da JNA to oružje slijedeće godine u vrijeme srpske agresije odnese srpskom okupatoru u Krajinu, BiH i Srbiju, pitanje da li bi se Jugoslavija uopće raspala 1991 godine i to na takav jednostavan način.

Treba jasno istaći, da HSP-1861 raspolaže, ne za sud vremena već za redovni kazneni sud, dokumentacijom o počinjenoj izdaji i veleizdaji dvojica SDP-HDZ 1990-1991 godine, te da je vidljivo da su iz pojedinih gradova i općina još u kasno ljeto 1990., Račanovi ljudi slali u JNA i u Knin, Martiću i Mladiću, oružje TO Republike Hrvatske, i to ogromne količine oružja, da bi danas kao hijene pretendirali na zadržavanje vlasti tobožnjom zamjenom vlasti s HDZ-om.

Dakle, koliko god se car trudio sa sve manje uspjeha uvjeriti javnost da nije bolestan, već umoran, da je posjet Vatikanu i Rimu službeni a ne strogo privatni posjet bez državničkih počasti i protokola, toliko se njegovi domaći pripuzi trude sa malo ili nimalo uspjeha odglumiti tobožnji sukob vladajućeg HDZ i predvodnika kvazioporbe SDP-a, jer su u koaliciji ne samo oko izbora sudaca Ustavnog suda, zajedničkog donošenja zakona o pljačkaškoj privatizaciji, već su od početka zajedno u svim svinjarijama protiv Hrvatske, od njezinog razoružanja, dijeljenja BiH s Miloševićem do medijske cenzure, što je na kraju saborske rasprave o razoružanju TO 29. listopada 1999., najbolje ilustriralo rukovanje Račan i Mišetića, dva stara opsjenara i partijska druga, iz prve i druge postave jednog te istog tima.