"...Sotoniziranje mene kao osobe koja daruje i dijeli znanstvene titule, posve je neutemeljeno. Kad bih ja bio toliko nemoralan, onda bi taj fakultet morao biti moj, a ne, kao što Pravni fakultet u Splitu jest, državna institucija gdje da bi se došlo do titule magistra treba položiti bezbroj ispita što je magistar Đapić i učinio. Radi se o napadu na HSP, predsjednika Đapića i mene, a čelnici HSP-a sotonizirani su do te mjere da se upitnom stavlja i činjenica da u sastavu Kluba imamo prosjek osoba sa znanstvenim titulama nešto viši čak od HAZU-a, da ne govorim o nekim strankama koje su totalno deficitarne u tom pogledu." (dr. Boris Kandare, potpredsjednik HSP-a, u Slobodnoj Dalmaciji 22. listopada)

Odmah na početku izbjegnimo zabune i eventualna naknadna frfljanja o ovom tekstu kao o još jednom pokušaju "sotoniziranja HSP-a" i navedimo nepobitne činjenice: magistarski rad Ante Đapića pod nazivom "Pravna sredstva protiv arbitražne odluke", koji je "uspješno obranio" na splitskom Pravnom fakultetu početkom svibnja, najobičniji je falsifikat, najvećim dijelom nastao prepisivanjem knjige "Pobijanje arbitražne odluke", objavljene 1992. godine u izdanju splitskoga Književnog kruga. Radilo bi se, dakle, o drskoj znanstvenoj krađi da autor prepisanoga djela nije dr. Boris Kandare, potpredsjednik HSP-a, Đapićev mentor pri izradi magisterija i član Stručnog povjerenstva za obranu magistarskog rada. Kako pretpostavljamo da je dr. Kandare upoznat s ne tako davnim detaljima iz vlastita znanstvenog opusa, te da se još uvijek sjeća što je pisao i objavio prije sedam godina, u ovom slučaju je, posve očito, riječ o zajedničkom prevarantskom činu dvojice čelnih ljudi Hrvatske stranke prava, poduzetom s ciljem pretvaranja političara Ante u mr. Đapića, kao mitskog izdanka na domaćoj intelektualnoj i političkoj sceni - pola pravaš, pola pravnik - koji se, nakon što čitav dan jurca po hrvatskim zabitima i pokazuje koliki bi kukuruzi rasli u ovoj državi kada bi on bio netko i nešto, noću u osami radne sobe pretvara u vrsnoga intelektualca, pravnoga teoretičara, dosad neotkrivenoga genija...

S akcijom su, dakle, nema nikakve sumnje, upoznati glavni protagonisti: mr. Đapić koji je svoj magisterij prepisao - ako taj dio posla nije obavila neka pravaška tajnica, ali to su već tehnički detalji nimalo važni za ovu priču - i dr. Kandare, koji je svoj znanstveni kredibilitet žrtvovao više puta: prvi put, kada je dopustio prepisivanje svojega djela koje mr. Đapić čak nije ni naveo u popisu literature "upotrijebljene pri izradi magisterija"; zatim kada je Đapiću ponudio mentorske usluge, koje su se, vjerojatno, svele na to da mu je usrdno preporučio "pretisak" svoje knjige i, konačno, treći put, kada se pojavio u Stručnom povjerenstvu kao njegov potpredsjednik.

Uz dva glavna lika, u ovoj priči o sitnim znanstvenim prevarantima s velikim ambicijama pojavljuje se i dvoje epizodista: u Povjerenstvu su, naime, bili i dr. Vjekoslav Šmid, u svojstvu predsjednika, te dr. Vesna Barić-Punda, kao članica, inače profesori na splitskom Pravnom fakultetu.Što je, dakle, pravnoj znanosti donio Đapićev magisterij? Gotovo svih 176 stranica Đapićeva kapitalnog znanstvenog djela "posuđeno" je iz Kandarine knjige; točnije, 114 stranica jednostavno je prepisano, te obogaćeno tipfelerima i intervencijama koje nedvojbeno pokazuju da autor rada materinski jezik poznaje kao i pravo - jadno i površno. U Đapićevim lektorskim zahvatima, naime, nema čak ni minimuma dosljednosti koja bi se očekivala od jednog tvrdog nacionalista njegova kalibra, pa, primjerice, svako Kandarino "je li" Đapić mijenja u omraženo srpsko "da li", dajući tako svome radu internacionalni štih, a izvan dosega njegova pohrvaćivanja prepisanoga teksta ostaje i riječ "decenija".

Magistar je gdjekad doktorove rečenice spajao, pa je tamo gdje je u izvorniku bila točka stavljao točku-zarez, dodavao je zareze šakom i kapom, povremeno, ničim izazvan, usred rečenice ubacivao "pak", i pedantno, na svakom mjestu gdje je u izvorniku spomenuta Jugoslavija - knjiga je, naime, zaključena 1990. godine - ubacivao Hrvatsku. U manjem, neprepisanom dijelu, sadržaj Kandarine knjige interpretiran je nešto slobodnije i kada bi se Đapićev rad sveo na tih 60-ak stranica, možda bi se, uz mrvicu mašte, moglo govoriti o novom znanstvenom djelu u razini semestarskoga rada.

Nešto malo invencije Đapić pokazuje samo na početku svojega prijepisa: on, naime, ne prekucava Kandarinu knjigu od početka, nego od 14. stranice (15. paragraf) i prvih sedam stranica njegova magisterija doslovno je prepisano sa 14., l5. i 16. stranice knjige. Slijede potom tri stranice s donekle izmijenjenim i proširenim tekstom, a onda opet prepisivanje: sve što Đapić potpisuje od 11. do 23., od 28. do 34., od 38. do 77., od 84. do 114. i od 147. do 167. stranice ukradeno je iz Kandarine knjige. U ukupan zbroj stranica ulaze i prva, s imenom "autora" i mentora, te nekoliko neispisanih listova - najvećih Đapićevih prinosa hrvatskoj i svjetskoj pravnoj misli.

Praktično, to izgleda ovako: Kandare na 14. stranici svoje knjige objavljene 1992. piše: "Pružanje mogućnosti suđenja o valjanosti donesene arbitražne odluke dopušta odlučivanje o predmetu spora i nakon donošenja arbitražne odluke, dakle u tzv. postarbitražnoj fazi." Đapić, pak, sedam godina kasnije, nakon napornog znanstvenog rada u uvodu svojega djela zaključuje: "Pružanje mogućnosti suđenja o valjanosti donesene arbitražne odluke dopušta odlučivanje o predmetu spora i nakon donošenja arbitražne odluke, dakle u tzv. postarbitražnoj fazi." Kandare na 16. stranici tvrdi: "Posljednjih decenija u međunarodnim razmjerima dolazi do sve izrazitijih kretanja prema autonomiji arbitražnog odlučivanja i restrikciji državne intervencije u arbitražni postupak." Đapić, međutim, ovako gleda na stvar: "Posljednjih decenija u međunarodnim razmjerima dolazi do sve izrazitijih kretanja prema autonomiji arbitražnog odlučivanja i restrukciji (vjerojatno se radi o tiskarskoj pogrešci, op. V.M.) državne intervencije u arbitražni postupak."

Određene autorske slobode mr. Đapić iskazuje u naslovima poglavlja, pa se tekst objavljen kod Kandare u poglavlju "Značenje pobijanja arbitražne odluke", kod Đapića pojavljuje u dijelu "Kompromis različitih ciljeva"; bistrookima, pak, prepuštamo da otkriju razliku u tekstu. Kandare: "Mogućnost povjeravanja vlastitog pravnog spora na rješavanje privatnim sucima (arbitrima) odraz je slobodne dispozicije stranaka. Taj je izbor ograničen i odredbama o nadležnosti državnih sudova za pobijanje odluka koje donese privatni, arbitražni sud." Đapić (str. 11): "Mogućnost povjeravanja vlastitog pravnog spora na rješavanje privatnim sucima (arbitrima) odraz je slobodne dispozicije stranaka. Ovaj je izbor ograničen i odredbama o nadležnosti državnih sudova za pobijanje odluka koje donese privatni, arbitražni sud."

Kandare (str. 12): "Uklanjanje ovakvih i sličnih nepravilnosti u suđenju može se provesti samo pred državnim pravosuđem." Đapić se ovdje, međutim, ne slaže baš potpuno s mentorovim stavom, pa veli (str. 12): "Otklanjanje ovakvih i sličnih nepravilnosti u suđenju može se provesti, pak, samo pred državnim pravosuđem." Nadalje: prema Kandari (str. 13): "Stranke koje su ugovaranjem arbitraže derogirale nadležnost državnih sudova, ponovno se - u povodu napada na rezultate arbitražnog sudovanja kojim su ozbiljno povrijeđena njihova temeljna prava - susreću s državnim pravosuđem." Ovoj tezi Đapić proturječi sljedećim znanstvenim otkrićem (str. 14.): "Stranke koje su ugovaranjem arbitraže derogirale nadležnost državnih sudova, ponovno se - povodom napada na rezultate arbitražnog sudovanja kojim su ozbiljno povrijeđena njihova temeljna prava - susreću s državnim pravosuđem."

Odsjek prvi, nazvan "Postarbitražna faza" (str. 25) u knjizi dr. Borisa Kandare započinje rečenicom: "Pod postarbitražnom fazom podrazumijevamo razvojni stupanj pravne zaštite koji slijedi nakon donošenja arbitražne odluke. U ovom razdoblju arbitražna odluka ulazi u fazu iskušenja." O istoj temi Kandarin stranački šef mr. Đapić tvrdi (str.14): "Postarbitražna faza je razvojni stupanj pravne zaštite koji slijedi nakon donošenja arbitražne odluke. U ovom se razdoblju može pobijati arbitražnu odluku."

Đapićeve lingvističke bravure izgledaju ovako: na 32. stranici svoje knjige Kandare piše: "Postavlja se pitanje dovodi li primjena objektivističkih ili subjektivističkih kriterija u povodu odlučivanja o zahtjevu za poništaj arbitražne odluke, do različitih rezultata u suđenju?" Đapić (str.41): "Postavlja se pitanje da li primjena objektivističkih ili subjektivističkih kriterija, povodom odlučivanja o zahtjevu za poništaj arbitražne odluke, dovodi do različitih rezultata u suđenju?"

Na istoj stranici iz magistra Đapića konačno je iznenada progovorio političar Ante, strogi pravaš i jezični čistunac, pa je Kandarino "...arbitar na koga se sumnja da je pristran može biti izuzet samo tijekom arbitražnog postupka", maštovito promijenio u "...arbitar na koga se sumnja da je pristran, može biti izuzet samo tiekom arbitražnog postupka", a isti postupak Magistar ponavlja i na 60. i 162. stranici gdje doktorove "novine" pretvara u "novote".

Ovo su, dakako, samo nasumce odabrani dijelovi iz originala i kopije, jer teško da bi cijeli jedan broj Ferala dostajao za nabrajanje svih detalja ove znanstvene sramote na kojoj je izgrađena Đapićeva magistarska karijera, kao slitina ambicioznosti i beskrupuloznosti dvojice čelnika HSP-a. Stoga, zainteresirane za nastavak komparacije upućujemo u knjižnicu splitskoga Pravnog fakulteta, gdje je u primjerenom tvrdom crnom uvezu pohranjen Magistrov prijepis Doktorove knjige.

Taj vrhunac na ljestvici jada kojom godinama suvereno kroči hrvatska znanost još uvijek je rječitiji od splitske akademske elite: kada smo ih suočili s podacima o prijevari u režiji dvojca Đapić-Kandare, vodeći ljudi Pravnoga fakulteta najavili su "pokretanje zakonom predviđenih mjera, ako se utvrdi da je to točno", premda se sumnje u znanstvenu kvalitetu pravaševa uratka već mjesecima čuju u stručnim krugovima, pa su se "zakonom predviđene mjere" odavno mogle poduzeti da je netko potrošio tri popodneva uspoređujući dva teksta. Dr. Vjekoslav Šmid, predsjednik Stručnog povjerenstva koje se oduševilo Đapićevim magisterijem, trenutačno je u bolnici, dr. Boris Kandare zauzet je saborskim obavezama, Vesna Barić-Punda tvrdi da je jedini relevantni sugovornik o ovoj temi Ivo Grabovac, ravnatelj Poslijediplomskog studija na Pravnom fakultetu, premda je upravo ona, kao članica Stručnog povjerensta, podigla palac za Đapićev prijepis i tako ili sudjelovala u pravaškoj prijevari ili ocjenjivala magisterij potpuno neupućena u materiju. Grabovac, pak, nije bio raspoložen za "davanje službenih izjava", dok Splitsko sveučilište, veli njegov tajnik Josip Alajbeg, nije ovlašteno prosuđivati o kvaliteti nečijeg magisterija, jer je Pravni fakultet autonomna jedinica. Zakoni i bolji znanstveni običaji nalažu u ovakvim slučajevima oduzimanje nezaslužene titule; tipična "hrvatska šutnja", međutim, daje dovoljno razloga za sumnju u takav rasplet. Realnije je, stoga, očekivati da će neki stari Kandarin tekst, opterećen suficitom interpunkcijskih znakova, uskoro postati Đapićev doktorat.