"Balkanski je despot uvidio da mu se bliži kraj. Pozvao je k sebi svoj vjerne i od njih zatražio da narodima Jugoslavije obznane njegovu smrt tek kad partija iznova učvrsti svoje strukture. Tako je i bilo: Titova je klinička smrt nastupila 7. ožujka 1980. no kao dan smrti komunističkog utemeljitelja države proglašen je 4. svibnja.

Vidović, predsjedavajući hrvatske sekcije međunarodne skupine za ljudska prava (HHO) dugo vremena poznaje Tuđmana. Pri Tuđmanovoj prvoj inauguraciji za predsjednika Republike Tuđman ga je imenovao predsjednikom Vrhovnog suda da bi poslije toga pao u vrhovnikovu nemilost. Vidović sada želi Tuđmana pošto poto nadživjet.

Tuđman se kao stari komunist na kraju života okrenuo religiji. Krajem listopada otputovao je u Rim, gdje je u Vatikanu otvorio izložbu o kristijanizaciji Hrvata u 8.stoljeću. Nakon kratke audijencije kod Pape drugi dan svoga puta proveo je u krevetu. Pri povratku u domovinu hrvatski vođa je demantirao svoju bolest: deset minuta je uz teško disanje na televiziji govorio o "povijesnoj ulozi hrvatstva u kršćanskom ujedinjenju Europe" i "velikom gospodarskom boomu u slijedećem tisućljeću". Bolestan? "Što ima loše u tome ako se čovjek kod toliko puno sastanaka i umori i ponekad i odmori. Budite ljudi, budite Hrvati a ne kao oni tipovi, koji Hrvate žele odvesti natrag u jugoslavenske asocijacije, na Balkan". Bile su to posljednje javno izrečene Tuđmanove riječi. Dva dana kasnije je državna novinska agencija Hina javila kako je predsjednik Republike Franjo Tuđman zbog upale potrbušnice primljen u Kliničko-bolnički centar u Dubravi. "Predsjednik se dobro osjeća".

Svakoga jutra u 10 sati liječnički je konzilij stanje Predsjednika uglavnom ocjenjivao kao 'zadovoljavajuće', često 'stabilizirajuće', rijetko kao 'zabrinjavajuće'. I uvijek s dodatkom kako je 'ozdravljenje na vidiku'. Političari šute, članovi obitelji izbjegavaju javnost, do prošlog petka nije bilo nikakvih obavijesti o vrsti bolesti i - za razliku od Tita - ni jedne slike s bolesničkog kreveta.

Pri tomu narod već odavno šapće kako Tuđman neizlječivo boluje od raka. Zagrebom se čak širi glasina da tata Franjo, kako ga često nazivaju stariji ljudi u zemlji, uopće više nije živ. Jer bivši partizanski general, devet godina predsjednik Republike Hrvatske, šef vladajuće stranke Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i vrhovni zapovjednik vojske, i u teškoj bi bolesti, takvo je mišljenje u narodu, preko svojih potčinjenih poslao poruku.

Na televiziji i krugovalu vijesti su prije Tuđmanove "upale potrbušnice" uvijek počinjale s najnovijim aktivnostima šefa države ili njegovim općenitim gledanjima na svjetsku situaciju. Skoro ni jedna emisija strogo nadzirane državne televizije i partijskog tiska nije prošla bez Tuđmana . U zadnje vrijeme je u istima medijima vladala šutnja o tom promoviranom povjesničaru, koji se 1967. odvojio od ideologije Titova komunizma te nacionalističko skretanje morao platiti sa pet godina robije. Nakon raspada višenacionalne Jugoslavije stajao je na čelu nezavisne Hrvatske i imitirao svog starog neprijatelja Tita, koji je kao šef države vladao poput baroknog kneza - i svoje odumiranje podredio pitanju borbe za vlast.

Konvertit Vidović je uvjeren: 'Tuđman neće preživjeti, a s njim ni HDZ-ova vlada, zemlja će dobiti nove čelnike'. U Zagrebu se već osjećaju znakovi političke promjene. Predsjednik nogometnog kluba Croatia Zlatko Canjuga pozvao je na preimenovanje Croatie u omiljeno ime iz Titova doba, Dinamo, koje je Tuđman ukinuo.

'Sve se strane ponašaju poput kukavica', žali se borac za Ijudska prava Vidović, 'čekaju i čekaju dok stari ne umre'. Pisci grafita shvatili su dvojbu: 'Zamislite, Tuđman ode a nitko ne dođe'" - piše Roland Schleicher.