U vrijeme pisanja ovog teksta smrt diktatora još nije objavljena a borba među hadezeovcima za čelne pozicije traje nesmiljenom žestinom. Na samom je kraju života čovjek o kojem će historiografija imati što napisati, pogotovo nakon otvaranja, u ovom trenutku tajnih dosjea, svih kriminalnih radnji njegove obitelji i svih njegovih ljudi, počinjenih s njegovim blagoslovom.

Ksenofobija, fiks-ideja o neprijateljima unutarnjim i vanjskim, izolacionizam kao želja i potreba naroda, zloupotreba crkve i vjere u političke svrhe gdje je god to moguće, povratak u 19. stoljeće kao pogled u budućnost i sve to ukrašeno ljudima koji su vjerno provodili ovakve sulude ideje, a zauzvrat dobijali takvu moć koja je bila iznad svih zakona i koja je ljude tjerala u siromaštvo i beznađe, stvarnost je koja je nažalost vladala Hrvatskom tako dugo; nacija je na temelju njegovih kvaziznanstvenih teorija zavjera bila godinama prikazivana kao isključiva, netolerantna i duboko frustrirana. Dovoljno je sjetiti se samo Orwelovske inverzije matematički izražene volje naroda na izborima u Zagrebu kada diktator odbija imenovati gradonačelnika izabranog iz skupštinske većine, ukupno pet puta, optužujući ih sve redom za jugoslavenstvo, urotništvo ili masonstvo. Primjeri svih vrsta samovolje i beskrupuloznosti nizali su se jedan za drugim, a svakako najmučniji zbio se 1991./1992.godine, kada se po nalogu vrha vlasti s njegovim blagoslovom fizički likvidiraju istaknuti članovi HSP-a Ante Paradžik i Blaž Kraljević. To je bio i stvaran uvod u represiju režima i krvavu realizaciju dogovora s Miloševićem.

Post-tuđmanovske generacije s nevjericom će čitati ovakve podatke, jer ipak je nevjerojatno da u doba EU-ujedinjenja, u jednoj često nesretnoj ali uvijek europskoj Hrvatskoj stoluje jedan ovakav diktator devet i pol godina sakrivan iza lažiranih izbora, koji su se odvijali pod strogim patronatom partije na vlasti, koja je svakog dana preko državne televizije pjevala samohvale o svojoj demokraciji. U ovome trenutku njegovi klonovi se grčevito bore za prevlast u stranci koju vrijeme nemilosrdno gazi, koja je utopljena u korupciju, kriminal i pljačku njenih članova i cijelog monstruoznog aparata vlasti koji je iz nje izveden.

Zato danas na diktatorovoj smrtnoj postelji mogu gorko plakati samo oni čija je djetinja narav mogla vjerovati u njegove očinske namjere ili oni koji, da bi bar na tren zaustavili svoju propast, pokušavaju stvoriti kult ličnosti u titoističkom stilu.

Nasuprot hadezeovskim strahovima za posttuđmanovsko razdoblje, određeno isključivo vlastitim rasulom, demokratske snage danas imaju svoju šansu, a hrvatska javnost smrću Franje Tuđmana osjeća uzdah olakšanja i nadu da će budućnost napokon donijeti normalnije tokove života i prije svega demokraciju koju ova zemlja još nije upoznala.

Komentator