Ostarjelog hrvatskog diktatora više nema. Pridružio se svome uzoru Titu, premda je htio još dugo vladati. Žurilo mu se nije iz ovozemaljskog prijestolja, pa je pred samu smrt htio podmetnuti Hrvatskoj i hrvatskom narodu, (čiji najslabiji i zabludjeli dio ga sada oplakuje), Božićne izbore za treće tisućljeće ne bi li klanovska i partijska dinastija vladala do sita ili beskonačnosti. Međutim, ne samo da nije uspio održati parlamentarne izbore uoči Božića ove godine, već ih nije ni doživio, uostalom kao ni ulazak u novo tisućljeće. Posvađao se je, na rastanku i s Bogom i velikim djelom ovog naroda, na kojeg se je toliko pozivao i prisizao mu, dok je sebi prigrabio nevjerojatnu raskoš i neograničenu vlast, a milione ugrozio u njihovim temeljnim ljudskim pravima na dostojan život, pravednu plaću i socijalno i zdravstveno osiguranje.

U odnosu na stvaranje HDZ-a treba istaći da je Tuđman doveden na gotovo, te je izabran za tu ulogu još puno ranije od stvarnih utemeljitelja HDZ-a, a svakako puno ranije, nego li mu je tadašnji predsjednik jugoslavenske vlade Ante Marković u dogovoru s Miloševićem i saveznom Udbom vratio jugoslavensku putovnicu, nakon što mu je bila oduzeta u svrhu umjetnog stvaranja disidentske biografije. Beogradski tzv. disidentski krugovi promicali su Tuđmana kao svog pravog i jedinog partnera odmah nakon Titove smrti s tvrdnjama da bi se jedino s njim moglo dogovarati ukoliko dođe do pada komunizma u Jugoslaviji ili do raspada same zemlje. Daleko je od svake slučajnosti bio Tuđmanov dolazak na čelo HDZ-a, kao što mu poslije tog čina, nije bilo niti na kraj pameti ništa drugo, već konfederalna Jugoslavija. Upravo mu je otpor Slovenije a kasnije i hrvatskog naroda pokvario planove s Miloševićem o konfederalnoj zajednici Južnih Slavena, ali ga junački otpor hrvatskih branitelja Vukovara, koji čin je neposredno i doveo do priznanja Republike Hrvatske, nije zaustavio u suludom i katastrofalnom naumu da skupa sa Miloševićem zauzme i podjeli Bosnu i Hercegovinu, na zgražanje cijelog demokratskog svijeta, koji nije mogao shvatiti, kako je i zašto Tuđman Hrvatsku kao žrtvu srbijanske agresije, pretvorio preko noći u saveznika agresora. Dakle, obnova hrvatske države nastala je nasuprot Tuđmanovoj težnji konfederalizacije Balkana i podjeli BiH a nakon dogovorenog rata, uslijedio je dogovoreni mir, bez slobode i demokracije.

Kao autokrat i diktator, koji se je s balkanskim krvnikom Miloševićem sastao preko šezdeset puta, narcisoidan i egocentričan, s krivotvorenim životopisom i doktoratom znanosti, vladao je Hrvatskom kao čovjek iz 19. stoljeća, koji je sam postao najveći uteg zemlji, u koju se toliko zaklinjao, na putu u demokraciju i pravednu državu. Osim goleme korupcije, nepotizma i dugova, ostavio je narod na cjedilu a Hrvatskoj namjenio neizvjesnu budućnost. Umjesto doborosusjedstva i stvaranja savezništva od zemalja i naroda ugroženih agresivnom velikosrbijanskom ekspanzijom, on je izgubio sve hrvatske prirodne saveznike, narode i njihove vođe, čak i Muslimane Bosne i Hercegovine, odstupivši u potpunosti od povijesnih dostignuća najdalekovidnijh glava moderne hrvatske političke misli i povijesti, srozavši hrvatsku stratešku politiku na nivo beogradske čaršije i ponavljajući političke i povijesne zablude Mačekove Banovine Hrvatske i sporazuma Cvetković-Maček, dok bi ga provođenje politike etničkog čišćenja i zarobljeničkih logora, u vrlo bliskoj budućnosti odvelo na optuženičku klupu Međunarodnog suda u Haagu, kojem je on sam kupujući svoju slobodu i stolicu, izručio niz svojih sljedbenika i poslušnika.

Ubijajući najviše dužnosnike obnovljene Hrvatske stranke prava, bacajući predsjednika ove stranke u tamnicu, pokrećući montirane sudske procese protiv lidera HSP-a, zabranjujući dragovoljce HOS-a, otimajući Hrvatsku stranku prava od njezinih obnovitelja i pretvarajući je u svog patuljka i poslušnog satelita, Tuđman je izgubio ne samo svako pravo na zazivanje Staračevićevog imena i djela, već je uništavanjem i zabranom Hrvatske stranke prava omogućio povratak reformiranih jugoslavenskih komunista, lažnih Račanovih socijaldemokrata na vlast, nakon njegove smrti.

S najavom prekapanja po kostima onih koji su se u raznim ratovima borili na različitim stranama, nije mogao pomiriti niti mrtve ali je još više posvađao žive sa svojom politikom. On nije izvršio niti je mogao izvršiti nikakvu pomirbu djece ustaša i partizana, jer oni nisu nikada niti ratovali međusobno, pa ih nije trebalo niti miriti, a same ustaše nije mogao miriti sa partizanima, jer ih je ogromna većina poubijana ili su pomrli. Dakle, ideja pomirbe lansirana je samo u cilju da ljudi ne shvate da su komunisti i partizani i dalje zadržali vlast u rukama, a antifašisti i antikomunisti mogu biti sretni što ih više ne stavljaju u zatvore. Osim toga, na taj način su prešućeni i zataškani zločini komunizma, ali i onemogućene istrage o njihovim protagonistima, koji i dan današnji vladaju Hrvatskom. Tuđman se nikada nije ispričao a niti pokajao što je u ime boljševizma i Jugoslavije, služio Tita i Staljinovu Crvenu Armiju u zavođenju strahovlade i okupacije nad Hrvatskom i hrvatskim narodom, kao što se nije nikada pokajao za svoje osobno sudjelovanje u masovnim egzekucijama nakon Drugog svjetskog rata. U tom smislu, floskula o pomirbi služila mu je kao maska da prikrije vlastitu odgovornost za činjenje groznih zločina u ime jugoslavenske komunističke diktature i okupacije. On je osobno zabranio otvaranje istrage o zločinima nad jamom Jazovkom još u srpnju 1990. godine, čime je odmah nagovijestio da mu do istinske pomirbe, dakle do oprosta za zločine, temeljem priznanja ili utvrđivanja nečije krivnje, nikada nije stalo.

Hrvatska dijaspora bila je jedna od prvih svjesnih žrtvi Tuđmanovog pohoda na vlast i težnje za apsolutnom moći kao "predsjednika svih Hrvata". Obmanuta, prevarena i izigrana, prekasno je shvatila da je poslužila isključivo kao krava muzara za ustoličenje dotičnog na prijestolje ili za kupnju skupocjenih zrakoplova, automobila, jahti itd. Pod izgovorom da se radi o državnoj tajni, silna novčana sredstva skupljena od hrvatske dijasopore za navodnu obranu, potrošena su ili prebačena na tajne račune i fondove, a da za to nitko nikada nije položio račune niti hrvatskoj dijaspori niti hrvatskom narodu. Neželjena, od Tuđmanove diktatorske Hrvatske, dijaspora ne samo da se nije imala kamo vratiti, već je povećala svoju brojnost, do razmjera kataklizme, tako da gotovo svaka hrvatska obitelj ima nekog koji je otišao živjeti u inozemstvo ili radi na crno preko granice.