Predstavljajući u Zadru knjigu o generalu Gotovini, organizatori su najavili gosta iznenađenja. Naveliko se šuškalo da će to »glavom i bradom« biti sam general Ante Gotovina. No, umjesto njega, za govornicu je izišao zadarski nadbiskup mons. Ivan Prenđa. Zaradio je tek nešto slabiji pljesak od onog kakav bi dobio general da su se obistinile najave. Bilo bi još zgodno kada bi u nekim novinama osvanulo na naslovnici: »Ekskluzivno: Razgovarali smo s generalom Gotovinom u jednom kafiću na Kalelargi«.

Nestanak generala Gotovine na prvi pogled podsjeća na nestanak Mirka Norca. No, umirovljenog generala Mirka Norca tražio je hrvatski sud. Norac je preko svojih posrednika tražio jamstva hrvatskih vlasti da neće biti isporučen Haagu i javio se riječkom sudu prije nego je za njim raspisana tjeralica.

Od smrti pokojnog ministra obrane Gojka Šuška, Mirko Norac je bio veoma uznemiren činjenicom da Haaški sud vodi istrage u kojima je baš njemu namijenjena uloga važnog osumnjičenika. Pouzdano se zna da su haaški istražitelji protiv generala Norca prikupljali materijale za slučajeve Gospić 1991. i Medački džep 1993. Kako je pokojni ministar Šušak bio veliki uzor i zaštitnik Norcu te kako su njegove veze s SAD-om bile jake i poznate, Norac se time nije zabrinjavao sve do Šuškove smrti. Nakon nje, pokušao se prikloniti ministru Andriji Hebrangu. Tražio je saveznike među tadašnjom oporbom. Na Sinjskoj alci je 1998. ugostio sadašnjeg gradonačelnika Zagreba Milana Bandića i aktualnog ministra obrane Jozu Radoša. Koncem 1999. se kalkuliralo da bi mogao potpisati pristupnicu prvo HSLS-u, a potom SDP-u. To se nije dogodilo. Šefovi tih stranaka procijenili su, koliko god im je u jednom trenutku bilo zgodno da im Norac, navodno, dostavlja informacije iz MORH-a, da bi, u konačnici, njegovo ime samo štetilo stranačkom imidžu.

Umirovljeni general Ante Gotovina, također je znao da Haaški sud vodi istragu i protiv njega. Ali njemu nije padalo na pamet da na sve strane traži saveznike. Istina i on je bio blizak sa zagrebačkim gradonačelnikom Bandićem. Bandić je njega i Norca, samo par dana prije uhićenja gospićke skupine, pozvao da uveličaju otvaranje prostorija jednog gradskog Ureda za obranu. No, Gotovina je zbog svog obrazovanja, inteligencije, političkih veza, vojničkih vještina, ratnih zasluga i onoga za što ga terete, puno veći »igrač« od Norca. Pretpostavlja se da Mirko Norac, kojega je riječki sud osumnjičio za zločine u Gospiću 1991., nije sam došao na ideju da se dva tjedna skriva od hrvatske javnosti. Osnovano se pretpostavlja da je cijelo vrijeme njegovo skrivanje nadzirala i njime upravljala skupina bivših SIS-ovaca, s kojima je 1991. bio povezan u organiziranju boravka legendarnog i na nikad razjašnjen način ubijenog emigranta Mire Barešića.

Gotovina je imao značajan utjecaj i na paraobavještajne strukture koje su nastavile aktivnosti nakon promjene vlasti. Nije slučajno da je Nenad Ivanković pripremao knjigu o Gotovini sedam mjeseci i da je iz tiska izišla baš u vrijeme kada je svima bilo jasno da se jedna od dvije tajne haške optužnice odnosi na generala Gotovinu. Knjiga je brižljivo pripremana za situaciju koja je nastupila. Njena promocija bila je sasvim legalan način da se drže politički skupovi na kojima će general Gotovina biti promoviran u najveći živući simbol Domovinskog rata. S kojih će se napadati aktualna vlast: »izdajnici Mesić i Račan«, i »puštati baloni« da se Gotovina smije negdje iza ugla iz nekog kafića.

Dvije vrlo vjerojatne destinacije koje spominju kuloari su Paragvaj i afrička Obala Bjelokosti. Računa se da se Gotovina poslužio mogućnošću promjene identiteta i dobivanja francuske putovnice, prava koje je stekao kao pripadnik francuske Legije stranaca. Paragvaj i Obala Bjelokosti su zemlje u kojima je kao legionar boravio i borio se i tamo poznaje vojne i političke strukture. Uz to, te zemlje, navodno, u svojim zakonodavstvima imaju restriktivne uredbe o izručenju.

Špekulira se da će jurisdikcija hrvatskog pravosuđa nad njim biti upitna jer će Gotovina koristiti prava koja mu pripadaju kao francuskom državljaninu. Čak se spominjalo da je kao Francuz i napustio Hrvatsku. Ovo drugo je vrlo nategnuto. Hrvatsku je mogao napustiti i kao Ante Gotovina, hrvatski državljanin jer za njim do prije neki dan i nije bila raspisana tjeralica. Kasnije se mogao poslužiti drugim identitetima. Nije isključeno da mu je MUP u ranijim godinama izdao i putovnice na lažna imena. Radilo se o tome u slučaju Mogiljevič, Delimustafić, u slučaju pripadnika HVO-a koje se sumnjičilo za pokolj u Ahmićima, zašto ne bi i za generala Gotovinu? Naravno, sadašnje čelništvo MUP-a o tim mogućnostima ne želi javno raspravljati.

Američki odvjetnik generala Gotovine Luka Mišetić izjavio je kako je optužnica protiv generala Gotovine uperena i protiv SAD-a jer da su one pomogle »Oluju«, čiji je jedan dio vodio Gotovina. Mišetić u izjavi sugerira da će američka administracija na stanovit način opstruirati postupak ICTY-a protiv Gotovine, možda i ometati njegovo pronalaženje. Za ocjenu ovih mogućnosti zamolili smo prof. Josipovića.

- Ako Sud nađe da SAD ima dokumente važne za postupak, ili da tko od njenih državljana treba svjedočiti, sigurno će zatražiti suradnju SAD-a. Podsjećam da su u nekim prijašnjim predmetima visoki vojni dužnosnici SAD-a svjedočili. U svakom slučaju, moguća traženja Suda i puna suradnja SAD-a jedan je od važnih testova pravednosti Suda i načela kako sve države imaju podjednake obveze prema Sudu. Posebice, bit će zanimljivo vidjeti kakvo će biti stajalište SAD-a ako se zatraže obavještajni ili drugi podaci od interesa za nacionalnu sigurnost. Ne bih želio nagađati kako će reagirati SAD, ali se nadam da će to biti onako kako se to očekivalo od Hrvatske i drugih država, kaže prof. Josipović.

- U slučaju Radovana Karadžića proveden je postupak prema pravilu 61. Pravilnika o postupku i dokazima prema kojemu se, ako okrivljenik ne bude predan sudu u razumnom roku, optužnica i dokazi objavljuju, te poduzimaju druge mjere kojima se na određeni način supstituira postupak i donošenje presude. On je surogat za suđenje u odsutnosti kakvo mi imamo u Zakonu o kaznenom postupku, ali koje je strano akuzatornim postupcima u koje spada i onaj kakav se vodi pred ICTY. Takav postupak ima dominantno moralni karakter, a kada okrivljenik bude uhićen, provodi se cjelovit postupak. Sigurno je da bi se i u slučaju ostalih okrivljenika postupalo na isti način.

- Nažalost, nemam dovoljno podataka o tome, osim šturih tekstova iz dnevnog tiska. U svakom slučaju, ako je točno da je Italija uskratila predaju, ogriješila se o Statut i Pravilnik i svoje međunarodne obveze. Ako Italija ustraje na takvom stajalištu, trebala bi biti prijavljena Vijeću sigurnosti, te izvrgnuta istim pritiscima međunarodne zajednice kao i druge države koje su oklijevale u suradnji. Podsjećam da je sud u Laredu u SAD odbio predati jednog od okrivljenika iz Ruande, ali da je viši sud ukinuo tu njegovu odluku i da je došlo do predaje. ICTY bi u ovakvim slučajevima trebao biti posebno uporan u traženju predaje, jer bi u suprotnom lako mogao biti kritiziran da je nejednakih kriterija prema različitim državama.