Surfajući na valu saborske podrške njegovoj Vladi, hrvatski se premijer usudio službeno zaputiti ni manje ni više nego u Split! Odavno je grad Split politički najvažniji hrvatski grad. Od ovog proljeća to više ne smije ignorirati ni najoprezniji političar novije hrvatske povijesti Ivica Račan.

Da podsjetimo: najupečatljiviji je spomenik kraha HDZ-ovske gospodarske politike kolaps splitskog gospodarstva. A od tog gospodarskog sloma njegovi su krivci imali dvostruke koristi: najprije su ga opljačkali, da bi opustošni grad potom iskoristili kao idealan poligon za uvježbavanje izvanparlamentarne, ulične borbe za vlast. A kada se pokazalo da politikom oklijevanja Hrvatska sve više glibi, vladajuća koalicija SDP-HSLS zbog različitih je taktičkih procjena pukla najprije ondje gdje je i začeta - u Splitu. Dakle, Split je ove, 2001. godine, ostajući simbolom hrvatske bijede, postao simbolom i hrvatske političke prevrtljivosti, i predvodnikom u borbi za slavnu prošlost.

Račan dolazi u Split nakon Budišine demisije s mjesta predsjednika HSLS-a, nakon Vladine odluke da prizna haaške optužnice za dvojicu hrvatskih generala Domovinskoga rata i nakon Vladina parafiranja graničnog sporazuma sa Slovenijom. U tim okolnostima, ne bez sračunate drskosti, Račan organizira razgovor s gospodarstvenicima grada i regije, dajući ostalim aktivnostima svoga posjeta tek protokolarno - simboličko značenje.

Demonstrativno stavljajući u prvi plan upravo pitanje gospodarskog razvoja, Račan poručuje kako je napokon shvatio da je Hrvatska došla u fazu kada je potrebno izraditi ono što psiholozi zovu »novom kartom snalaženja«. Kada nam se, naime, u životu dogode neke velike promjene, bilo da su izazvane odrastanjem ili promjenom vanjskih okolnosti, dotadašnji obrasci ponašanja postaju smetnja, i ako ih ne promijenimo, razboljet ćemo se.

Tako je i s Hrvatskom. Nakon što smo stekli državu i učvrstili vlastite granice, valja se sporazumjeti sa susjedima. Najprije s onima koji su nam najvažniji, a Hrvatskoj je to nesumnjivo Slovenija, jer već dogodine će naša granica sa Slovenijom postati granica s ujedinjenom Europom. Dakle, ako se hoće s Balkana, treba urediti najprije tu granicu. Kad je kuća sagrađena, zar ne treba susjedu dati prolaz do ceste - pa ako treba i preko dvorišta - pogotovo ako samo preko njegove zemlje možemo do vode? Ponavljati danas istu onu retoriku koja je bila smislena kada je oružjem trebalo obraniti vlastiti teritorij glupo je, ili podlo. Naravno da se sa susjedom oko njegova prolaza nije moglo pregovarati dok se "minavao" teren za temelje! Ali tražiti od njega da s dogovorom pričeka dok ne dovršimo ukrasnu ogradu - to ne bi govorilo o velikoj pameti.

I u pitanju haaških optužnica Vlada se odlučila na ustupak: predati generale premda se s optužnicama ne slaže. Vlada tvrdi da je to jedini način da se obrane tekovine prošlosti, a da se ne ugrozi budućnost. Da sam na dužnosti, ne znam da li bih za takvu odluku imao snage. Ali taj mi je stav blizak, jer, ponajprije, bez čišćenja hrvatskog sjećanja ni najplemenitije domoljubne vizije nemaju nikakvih šansi. U temelje budućnosti Hrvatske ugrađene su kosti njezinih branitelja. Ali iz tih temelja valja pažljivo iščeprkati svaku košćicu srpskih staraca koje su naši psi rata pobili na crti svog neovlaštenog "domoljublja"! Nikakva ravnoteža krivnje time neće biti narušena, riječ je o učvršćenju temelja naše vlastite budućnosti. A srbijansko-crnogorski agresori morat će se pobrinuti za vlastite zločine, milom ili silom.

Potom, ako napokon ne počnemo provoditi zakon, kako izići iz bijede? Kako zaštiti one koji žele raditi, one koji su sposobni otvoriti nova radna mjesta? Kako zaštititi vlastite poduzetnike, kako privući strane? Prigovara se Vladi da s našim ljudima trguje za šaku srebrenjaka, ali radi se o tome da se ne može trgovati s principima pravne države, sa zakonom. A i Zakon o suradnji s Haagom je zakon. A što smo mi pred Haagom u defenzivi, što nemamo pred Tribunalom dovoljno jake pozicije nije veleizdaja ove Vlade, već odgovornost onih koji zločine nisu procesuirali jučer, onih koje su proceduralnim smicalicama oslobađali ubojice djece, onih koji Vladu danas nazivaju izdajničkom jer se gospićke osumnjičenike usudila izručiti hrvatskom sudu! A najveću duhovnu odgovornost snose oni koji posjeduju najveću duhovnu moć, katolički naš kler, farizejski čuvar tradicija.

I napokon, iza svih Vladinih napora da se postigne nacionalni konsenzus, kao i Račanovih formulacija što podsjećaju na Tuđmanovu retoriku leži jedan ne samo razuman, već jedino razuman zahtjev: procijeniti napokon što je od Tuđmanove baštine dobro, što loše. Kada je umro Mao Ce Tung, Kinezi su ocijenili da je imao 70 posto negativnih, a 30 posto pozitivnih odluka. Kako stoji s postotcima dr. Franje Tuđmana koji je svoje toliko različite prethodnike - Tita i Pavelića - i sam kineski procjenjivao? Kamo sreće da demokratski orijentirana hrvatska većina bar otvori tu raspravu bez međusobnih optužaba za veleizdaju ili ustaštvo. U tu demokratsku većinu spadaju svi, od onih koji misle da je Tuđman pozitivan 90 posto, do onih koji bi mu dali tek 10 posto prolaznih ocijena. Ali demokrati nisu ni oni koji ga tretiraju kao mrtvog psa, kao ni oni koji misle da bi se svi naši budući predsjednici trebali prezivati Tuđman.

Račan je, dakle, preuzeo odgovornost za izradu nove karte hrvatskog snalaženja. Jer, ta nova karta snalaženja ne može biti "detuđmanizacija". Hoće li se osnovne konture »jedne drugačije Hrvatske« zaista pomoliti iz Kabineta koji su razumni smatrali tek privremenim i prijelaznim? To bi moglo postati jasnije baš u Splitu, na jesenskoj sjednici.