Vjesnik: 30. 07. 2001.
»Proljećari« i njihove političke sudbine
Ostavkom Dražena Budiše s hrvatske političke scene otišao i zadnji velikan iz 1971. godine / Za neka dolazeća vremena ostaje istražiti kako je Tuđman, koji je zapravo u to vrijeme ipak bio prilični politički anonimac, a njegova biografija bila poznata samo užem krugu ljudi, postao ono
što je postaoGOJKO MARINKOVIĆ
Odlazak Dražena Budiše u političku ilegalu, nakon što je očigledno ostao u manjini u najužem vodstvu HSLS-a, nije samo kraj jedne faze unutar vodeće petorke nego i odlazak posljednjeg značajnijeg proljećara iz hrvatske politi
ke.Vrijeme će pokazati je li Budiša otišao zauvijek, jer još je premlad da bi bacio koplje u trnje, a mnogo toga ovisit će o tome kojim će putem Hrvatska i ima li takozvana nacionalistička opcija izgleda.
Neki uvaženi politički analitičari spremni su staviti ruku u vatru da Budiša nije rekao definitivno zbogom, uspoređujući ga čak i s Churchillom, podsjećajući na njegov starački come back.
Drugi pak misle da je Budiša umoran od sebe samog, te, što je još važnije, da zapravo i nema više ništa novoga ponuditi i da nije u stanju izaći iz sebi strogo zadatih gabarita.
Od uvaženih proljećara tako za sada u visokoj politici nije ostao gotovo nitko, jer Stipe Mesić ipak je bio samo epizodist, bez obzira na odležanu kaznu, a Josip Manolić i dr. Zdravko Tomac prečesto znaju i preuveličavati svoju ulogu u 1971. godini.
Mika Tripalo i Vlado Gotovac su umrli, Šime Đodan, Marko Veselica i Hrvoje Šošić postali su nevažni još za Tuđmanova života.
Savka Dabčević-Kučar se samoumirovila, slično kao i njen nekadašnji prvi omladinac i najmlađi sudionik povijesne sjednice u Karađorđevu Ivica Vrkić.
Nekadašnji predsjednik Saveza studenata Hrvatske Ante Paradžik poginuo je na početku rata u nerazjašnjenim okolnostima, a prvi student-prorektor Ivan Zvonimir Čičak samo povremen
o spektakularnim intervjuima otkriva nam samo njemu znane tajne.Nema nikoga ni s one druge komunističke strane, iako su mnogi spremni olako jednim od glavnih sjekoglava proljećara proglasiti sadašnjeg premijera Ivicu Račana.
Nije Račan, naravno, nevin ali u to vrijeme davne 1972. godine, kada je u jednom danu od anonimnog člana Gradskog komiteta SK Zagreba stigao do mjesta člana Izvršnog komiteta Predsjedništva CK SKH, glavne poteze vukle su neke druge mnogo veće ribe.
Ne zaboravimo da je tada Hrvatskom drmao dr. Vladimir Bakarić, da je predsjednica CK bila Milka Planinc, sekretar joj je bio Josip Vrhovec, pa bili su još Stipe Šuvar, Jure Bilić, Milutin Baltić, Dušan Dragosavac, Jelica Radojčević, Ema Derossi-Bjelajac...
Kada se spominje 1971. godina i navodno joj uporište u 10. sjednici CK SKH od godinu ranije, u većini slučajeva prilazi se tim događajima gotovo mitski, bez uvažavanja pravog konteksta i vremena i prostora, bez suptilnije analize što se zapravo dogodilo i događalo i zašto je sve završilo onako kako je završilo. Ako je uopće i moglo završiti drukčije?
U nekoliko privatnih razgovora s tadašnjim prvim ljudima hrvatske politike najčešće se spominju dvije pogreške.
Prva je što se sudilo intelektualcima i studentima, a druga što je »zdrava jezgra« koja je spasila glavu u Karađorđevu od Tita tražila da počisti i tadašnje srpsko rukovodstvo. Tako je Srbija umjesto liberala Nikezić - Perović - Tepavac dobila staru boljševičko-nacionalističku strukturu.
Onu istu što je kasnije rodila Dražu Markovića, potom Ivana Stambolića, koji je u idejno-strateškom smislu trasirao put Slobodanu Miloševiću.
Tome treba pridodati da je nakon Karađorđeva u Hrvatskoj na vlast opet vraćena umirovljena ratna generacija i da su započete demokratske promjene zaustavili drmatori.
Tito je mir vješto kupio čistkama u gotovo svim republikama, ali ponajprije dobrim standardom koji nikako nije odgovarao tadašnjoj snazi privrede.
No najvažnija su stečevina 1971. godine ipak bili najprije amandmani, a potom i Ustav iz 1974. godine koji je de facto Jugoslaviju definirao kao konfederaciju, što je uostalom i Hrvatskoj bilo pravno uporište za odcjepljenje i stvaranje vlastite države.
Novinski članak ne može pretendirati da daje odgovore i potpunu analizu jednoga iznimno turbulentnoga i kontroverznog vremena, ali pitanje je zašto o »hrvatskom proljeću« nije nikada napisana ozbiljna povijesna knjiga. Bilo je publicistike, nekih natuknica i kvaziznanstvenosti, uz ponešto memoara koji svi pate od naknadne pameti.
A da »hrvatsko proljeće« i nije bilo tako jednoznačno i da unutar njega nije postojala samo jedna ideja vodilja i samo jedna istina najbolje pokazuje sudbina vodećih proljećara.
Savka i Miko, s čijim su imenima na usnama studenti odlazili u zatvore, osnovali su Hrvatsku narodnu stranku i nije im padalo na pamet da surađuju s dr. Franjom Tuđmanom.
Dražen Budiša se priključio HSLS-u, čiji je prvi predsjednik bio Slavko Goldstein.
Marko Veselica, nakon što ga je Tuđman prevario prigodom osnivanja HDZ-a i zatajio mu mjesto održavanja osnivačkog skupa, osnovao je Hrvatsku demokratsku stranku. Mnogi ugledni intelektualci nisu htjeli ni čuti za »primitivan« HDZ i javno su podržavali tzv. Koaliciju narodnog sporazuma, koja je na izborima zbog svoje neprepoznatljivosti i bućkuriša koji j
u je činio, naprosto bila pometena i jedva ušla u Sabor.Ivan Zvonimir Čičak reaktivirao je HSS i stao uz bok Tuđmanu, a svoje nekadašnje kolege nazvao koalicijom narodnog sporazuma. No nakon što je Tuđman ocijenio da mu Čičak više ne treba jednostavno ga se otarasio, a on se najednom preokrenuo u njegova najljućeg kritičara.
S druge pak strane Tuđman je, shvativši da predsjeda stranci bez intelektualne esencije, krenuo u kupnju mozgova, a mnogi su mu prišli nakon što su dokučili tko je trijumfalni pobjedni
k i da meka opcija HNS-a, ili HSLS-a nema šansi da bi se proveo plan osamostaljenja Hrvatske.Za neka dolazeća vremena ostaje za istraživanje kako je Tuđman, koji je zapravo u to vrijeme ipak bio prilični politički anonimac, a njegova biografija bila poznata samo užem krugu ljudi, postao ono što je postao. No jedno je sasvim razvidno: između Tuđmana i »proljećara« nije bilo ljubavi.
U HDZ-u su se našli u početku samo drugo i trećepozivci iz 1971., a krema je, uz neke iznimke, htjela naplatiti svoje robijanje ili političku šutnju na nekoj drugoj strani. Tuđman je uz to odmah dao do znanja da će se osloniti na političku emigraciju, ili kako se sad to zove dijasporu.
Mnogi su skloni njegov radikalizam i simpatije prema NDH-a, iako je bio antifašistički borac i politički komesar, a potom i Titov general, tražiti u financijskoj pomoći iz inozemstva. Iako neki misle suprotno, za sada je tajanstveno i dosta toga nerazjašnjeno o ljudima kao što su pokojni Gojko Šušak ili Hrvoje Šarinić?
Kad se nabroji impozantan popis ljudi koje je Tuđman iz inozemstva dovukao u Hrvatsku, uključujući i nekoliko generala, i pobroje značajne funkcije koje su obnašali, ostaje i te kako prostora za mnoge spekulacije.
Ili je možda Tuđman ocijenio da mora ići tvrdo, a ne reformatorski, kako je to željela većina proljećara. A
kada je sklopio pakt s krajnjom desnicom matica ga je naprosto nosila i odnijela od crvenoga do crnoga.
Autor je slobodni novinar iz Zagreba