DESET GODINA OD POGIBIJE MIRE BAREŠIĆA, NAJKONTROVERZNIJEG HRVATSKOG EMIGRANTA (1)

Deset je godina prošlo otkako je 31. srpnja 1991., između sela Miranje Donje i Miranje Gornje u zadarskome zaleđu, poginuo najkontroverzniji hrvatski emigrant Miro Barešić. On je, u još nerazjašnjenim okolnostima, smrtno stradao u tajnoj akciji specijalne diverzantske postrojbe kojom je izravno zapovijedao pokojni ministar obrane Gojko Šušak. Nedoumice o okolnostima njegove smrti ne prestaju do danas, a mnogi će kazati da je Barešić ubijen te da je akcija bila najavljena četnicima koji su sa snagama JNA sudionike dočekali u zasjedi.

Nakon što se Barešić 1991. vratio u Hrvatsku, Šušak i njegov pomoćnik za sigurnost Josip Perković odlučili su osnovati postrojbu za posebne namjene koja je dobila zadatak da se rasporedi na području srednje Dalmacije. Naizgled civili, raspoređeni su po kućama u okolici Šibenika. Šušak i Perković isplanirali su upade duboko u neprijateljski teritorij i čekala se samo zapovijed. Perković je zapovjedio da se ide na Miranje. Trebalo je onesposobiti cestu Benkovac-Zadar i kraj neprijateljskih položaja blizu Miranja čekati smjenu četnika i neutralizirati ih što više.

Njih jedanaest na položaj je stiglo 31. srpnja oko 13.30 sati i trebali su čekati smjenu četnika u 19 sati. Na tome području nisu bile stacionirane jače snage neprijatelja i zadatak nije trebao biti težak. Počelo je, međutim, ubrzo prvo pojedinačno puškaranje, potom i rafalna paljba, a jedan od prvih metaka pogodio je Barešića u leđa iznad kuka. Ostali su se izvukli, a njegovo je tijelo ostalo prepušteno neprijatelju.

Prema svjedočenjima preživjelih, čini se da je Barešićeva grupa izdana. Jedan od sudionika akcije, Mladen Mustač, navodno je bio svjedok pogubnoga metka koji je usmrtio Barešića, ali on je desetak dana nakon akcije poginuo u čudnoj prometnoj nesreći. Zanimljivo je da je većina njegovih suboraca kasnije bila uvučena u razne afere i kontroverze kao, recimo, Antonio Lekić, Nikola Krišto, Ivica Drviš i Tvrtko Pašalić.

Najdalje je u istraživanju pozadine Barešićeve smrti otišao Nikola Majstrović, Hrvat iz Švedske, koji je dobro poznavao Barešića još iz emigrantskih dana. Majstrović, koji je inače ratni reporter i redatelj Švedske televizije, snimao je od 1992. do 1995. film koji je nazvao "Povratak u domovinu i pogibija Mire Barešića". Film je u dva navrata 1997. prikazan u Sloveniji, no u Hrvatskoj nikada. Majstrović ga je, međutim, odlučio konačno uskoro prikazati i u domovini što će zacijelo izazvati nove velike rasprave i međusobna optuživanja o hrvatskoj emigraciji i tajnim službama.

- Sve relevantne informacije sadržane u filmu upućuju na to da je Barešić ubijen u akciji koja je bila organizirana isključivo zato da bi se on eliminirao. To je bila prva njegova akcija kojoj se protivio smatrajući je posve nevažna, ali, na žalost, bila je i posljednja. Zašto je uopće njegovo tijelo ostalo pet ili šest dana ležati na terenu? Lekić nije dopustio da se ide po njega, a to je učinjeno tek nakon intervencije iz Zagreba. I zašto je cijela stvar odmah proglašena državnom tajnom? Zato da se prikrije prava istina - tvrdi Majstrović.

- Za Oluje je u Policijskoj postaji u Benkovcu nađena fotografija pravog Barešićeva tijela koje su pronašli srpski pastiri i koje se već raspadalo. Snimili su to tijelo i na njemu se jasno vidi isti lančić kao i na tijelu koje je Drviš identificirao kao Barešićevo nakon pogibije. Znači, postojala su dva lančića, unaprijed namijenjena baš za tu monstruoznu kombinaciju. Barešićevo tijelo imalo je jednu izlaznu ranu na sredini prsnoga koša, deset centimetara iznad srca. Znači da mu je pucano u leđa. Ne zna se gdje je tijelo pokopano. Jedino je sigurno to da u grobu na Mirogoju nije tijelo Mire Barešića. To vam je sva istina - uvjerava nas Majstrović.

Dokumentarni film, koji traje tri sata i 40 minuta, Majstrović, kaže, nije snimio kako bi od Barešića napravio junaka. Namjera mu je bila da se dozna istina koju je on, veli, polako spoznavao tijekom rada na filmu.

- Činjenica da je Šušak poslao Barešića u akciju samo dokazuje da je postojala jedna druga linija, mimo državne vlasti. Jer, normalno bi bilo da šef obavještajne službe, a to sam tada bio ja, zna da se takav čovjek dovodi u zemlju. Oni su mimo legalnih državnih organa doveli Barešića u zemlju, tu ga jedno vrijeme ilegalno skrivali i onda ga poslali na bojišnicu, opet bez našeg znanja. Moguće je da se to dogodilo po naredbi Perkovića, Šuška i Vukojevića, ali o tome je svakako morao znati i šef države. Ako su mene mimoišli, možemo pretpostaviti da su mimoišli i šefa države, ali znajući kasnije odnose koji su se razvili između ministra obrane i predsjednika države, mogu debelo vjerovati da je ipak postojala veza u tim slučajevima - kazao je Josip Manolić u filmu Nikole Majstrovića.

- Bio sam na njegovu sprovodu, ali drugo ništa nisam znao što se oko njega zbivalo. A takve optužbe širi dio bivših suradnika Udbe koji su odani u filmu o Bruni Bušiću. U tome smo filmu naglasili da znamo za njih, ali da ih pozivamo da se stave u službu Hrvatske. Jedni su to učinili, a drugi su ostali sjediti na dva i više stolaca. Sve su to sitni politikanti i doušnici koji bi željeli svoje mjesto u povijesti, a nemaju ga - smatra Vukojević.

Miro Barešić rodio se 9. listopada 1950. u Šibeniku. Iz Jugoslavije je pobjegao u Švedsku gdje je 7. travnja 1971., zajedno s Anđelkom Brajkovićem, ubio jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića. Barešić je tvrdio da Rolovića nisu namjeravali ubiti, već oteti i mijenjati za hrvatske proljećare osuđene i zatvorene u jugoslavenskim zatvorima.

Osuđen je na doživotnu robiju, ali su ga švedske vlasti nakon godinu dana pustile na slobodu na zahtjev nekolicine Hrvata koji su 15. rujna 1972. oteli švedski zrakoplov prijeteći da će ubiti sve putnike ne bude li Barešić pušten. Avion je sletio u Francovu Španjolsku, gdje je Barešić bio do proljeća 1974., a zatim je otišao u Paragvaj. Šest godina boravio je u SAD-u pod lažnim imenom, pa se opet vraća u Paragvaj, ali njegov identitet biva otkriven, CIA ga uhićuje i vraća u SAD. Izručen je Švedskoj 1980. i ponovno zatvoren. Pet godina kasnije kazna mu je smanjena na 18 godina pa je 1987. pušten na slobodu. Ponovno odlazi u Paragvaj odakle, na osobni poziv pokojnoga Gojka Šuška, dolazi u Hrvatsku 12. srpnja 1991. godine.