Mehanizam Međunarodnoga kaznenog suda za ratne zločine u Haagu nije osmišljen zato da bi to sudište kažnjavalo sve neposredne počinitelje ratnih zločina i povreda humanitarnoga prava na području bivše Jugoslavije od 1991. godine.

Njegov je zadatak nadomještanje nedjelovanja domaćeg pravosuđa u osamostaljenim državama.

Stoga se pred međunarodnim tribunalom sudi u odabranim slučajevima, za koje je jasno da ne bi bili procesuirani pred domicilnim pravosuđem, a tim se suđenjima ne želi postići samo efekt kažnjavanja konkretnih počinitelja.

Dvije optužnice, s kojima je Hrvatska sada suočena, a koje se prvi put bave ratnim zločinima počinjenima s hrvatske strane, nisu samo optužnice protiv Rahima Ademija i Ante Gotovine nego su to i optužnice za vojne operacije Medački džep i Oluja. Ademi i Gotovina nisu pozvani pred Međunarodni kazneni sud samo zato da bi se ustanovila njihova individualna krivnja.

Neovisni su mediji svojedobno pisali o tome kako su plave kacige, nakon povlačenja Hrvatske vojske iz Medačkoga džepa kraj Gospića, na tom području našle srušene kuće, koje nisu stradale za vojnih operacija, i civile pobijene iz osvete.

Samo se zbog toga sada general Ademi, kao časnik s najvišim činom u zoni operacije, našao u poziciji haaškoga optuženika.

On i njegov odvjetnik pred Tribunalom će dokazivati njegovu nevinost, ali ne nijekanjem da je na tom prostoru bilo povreda humanitarnog prava, nego tako da pokušaju pokazati kako general nije naredio činjenje zločina, a nije bio ni u mogućnosti kazniti podređene koji su zločine činili.

Taj je sustav gradio mehanizme zaštite za nj važnih osoba iz »političkoga plemstva«, kome Ademi nije pripadao. Zato je njemu onemogućeno da u fazi istrage, što ju je Međunarodni kazneni sud pokrenuo zbog slučaja Medački džep, pred istražiteljima govori o svojoj ulozi i zapovjednom utjecaju tijekom operacije.

Nažalost, ni nakon smjene vlasti Vladin ured za suradnju s Haaškim sudom, koji je morao imati informacije o interesima haaških istražitelja od prije koju godinu, nije osigurao da Ademi u istražnom postupku dokaže vlastitu nevinost, a da se istraga usmjeri prema onima koji su doista odgovorni za povrede humanitarnoga prava.

Dok će Ademi dokazivati svoju nevinost, rasprava o tome što se događalo u Medačkom džepu postat će javnom temom, a jasno je da javnost, suočena s dokazima o zločinima nad civilima, više neće moći svaki postupak Hrvatske vojske unaprijed smatrati neupitnim.

Domaće pravosuđe bit će primorano početi istrage o neposrednim počiniteljima zločina i kazniti ih, a time bi proces o Medačkom džepu pred Haaškim sudom ispunio svrhu.

Daleko težu dilemu otvara optužnica za akciju Oluja. Kad se sadašnji bjegunac Ante Gotovina nađe u Haagu i kad počne proces, otvorit će se pitanja o tome kako je ta akcija bila planirana, je li etničko čišćenje prostora na kome su hrvatski Srbi bili većinsko stanovništvo bilo dio plana operacije i ako jest, tko je to zamislio.

Zločini, što su se događali nakon završetka vojne operacije kad su sustavno pljačkane i paljene kuće, ali i ubijen znatan broj civila, većinom staraca, koji tijekom operacije nisu izbjegli, nisu tajnom za najveći dio javnosti.

Ali proces u Haagu otvorit će pitanje u kojoj je mjeri vlast to »nemoćno promatrala«, odnosno, u kojoj je mjeri takvo događanje bio dijelom plana etničkog inženjeringa.

Želimo li da Hrvatska postane prosperitetnom demokratskom zemljom, valja ostvariti i određene preduvjete. Smjena vlasti zaustavila je trend klizanja Hrvatske u potpunu beznadnost i ekonomsko rasulo, a demokratska administracija stvorila je uvjete da se iskažu prvi pokazatelji konsolidacije.

Bez lustracije, koja će nas osloboditi krivnje te bez raščišćavanja pitanja povrede humanitarnoga prava i prema našim sugrađanima Srbima, Hrvatska neće proći katarzu, prijeko potrebnu želimo li postati zemljom po mjeri našega europskog okruženja.

Ne prođemo li takvu katarzu, šanse demokratskoga razvoja su nam nikakve, a počet ćemo zaostajati i za Srbijom, iz koje je impuls zla i rata došao na naše prostore.

Istodobno, kad je Đinđićeva administracija donijela odluku o izručenju Miloševića, u Srbiji su se počele otkrivati masovne grobnice Albanaca. Tvrdnje kako su oni bili nevine žrtve NATO-va saveza, a kako bi Clinton, a ne Milošević trebao pred Haaški sud postaju neuvjerljivima.

Đinđićeva administracija očito zna što su standardi civiliziranoga svijeta i, koliko god to bolno bilo, počinje ih polako uspostavljati u svojoj zemlji.

Bez mehanizma Haaškoga suda, pred kojim se napokon našao glavni pokretač postjugoslavenskoga rata, to ne bi bilo moguće.