Miro Barešić ubijen je u zavjeri najvišeg državnog vrha. Na ovaj me zaključak navelo iskustvo i razgovori s mnogim ljudima, od kojih neki danas leže na Mirogoju, pa ih ne bih htjela prozivati. Riječ je bila o izdaji, a meni su poručivali da šutim i čuvam djecu - prvi put u javnost takvu tvrdnju, ekskluzivno za "Večernji list", iznosi Slavica Barešić, udovica Mire Barešića, najkontroverznijeg hrvatskog emigranta, koji je na današnji dan prije deset godina u sumnjivim okolnostima poginuo u zadarskom zaleđu.

- Do danas to - nastavila je S. Barešić - nisam rekla nikada tako izravno. Ali sada mogu reći da je izdaja došla s vrha. Uvijek se spekuliralo o dečkima koji su bili s njime, da su krivi, a dobro znamo kako su završili Lekić, Drviš i Krišto. Pisali su istinu, a u suprotnome, danas bi bili na visokim položajima. Miro je previše želio, a takvi su ljudi smetali. Nikola Majstrović proziva neke ljude, ali teško je to raditi bez dokaza ili nekoga prozivati tko je mrtav pa se ne može obraniti. Treba razgovarati o onima koji su živi. Ja sam shvatila kakva je politička situacija, klonila sam se svega i bavila se djecom, a takav su mi savjet ti ljudi i dali. Mnogi su mi rekli kamo sam ga to pustila. On nije bio ni malouman ni malodoban. Živio je za tu državu i svojevoljno se vratio u domovinu. Vidio je da ga narod treba.

Ne znam je li baš ta njegova prva i posljednja akcija otprije deset godina bila smišljena, ali je sigurno da su ostali njezini sudionici svi dovedeni u tu situaciju. Oni su, igrom slučaja, preživjeli. Najtočnije je da je netko srpskoj strani javio za tu akciju. Jer, kad su oni izviđali teren, bilo je jako malo ljudi na suprotnoj strani, ali na sam dan akcije odnekud se stvorilo više od 500 četnika i jugovojnika. Mnogo sam toga analizirala, s mnogim ljudima razgovarala i zaključila sam ovo što danas iznosim. Prije je bilo opasno bilo što takvo reći jer je ipak trebalo skupiti neke dokaze. Vjerujem da će se misterij njegove pogibije razriješiti, ali ne uskoro. Trebat će mnogo vremena, a možda neke stvari nećemo nikada doznati. Ja nisam imala nekih problema, normalno živimo, osim ponekih napada u medijima. Najveće su mi bogatstvo naša djeca, Vera Viktorija, Ivan Viktor i Andreja Jelena - zaključila je gospođa Barešić.

Miro Barešić bio je omiljena tema udbaških čelnika i publicista. Budući da Barešića do raspada jugoslavenske države nisu uspjeli likvidirati, smišljali su i druge načine kako ga neutralizirati. O tome posljednjih godina postoje zapisi Marka Lopušine i Božidara Spasića. Lopušina, kojega su pomno instruirali čelni ljudi tada već bivše jugoslavenske Službe državne sigurnosti, 1996. godine u Beogradu je objavio knjigu "Ubij bližnjeg svog", dok je Spasić bio bivši šef tamošnjeg odjela za "neprijateljsku emigraciju", a 2000. je tiskao svoje uspomene pod naslovom "Lasica koja govori". Te intrigantne knjige, ali prepune najrazličitijih obmana, pa i svjesnih neistina, povezuju i dvije verzije priče o Barešiću, usmjerene na manipuliranje njegovim privatnim životom.

Spasić tvrdi da se interes za ubojicu ambasadora Vladimira Rolovića opet pojačao sredinom 80-ih godina. Tada su jugoslavenski obavještajci saznali da u Paragvaju, gdje se Barešić do izručenja švedskim vlastima i skrivao kao tjelesni čuvar tamošnjeg diktatora, postoji logor za obuku ustaških terorista. Navodno ga je osnovao Dinko Šakić, a udbaški je agent pod kodnim imenom "Smeli" od njega saznao da, nakon odsluženja kazne, očekuju i samoga Barešića. Udba je, štoviše, pretpostavljala da Barešić iz švedskog zatvora ravna i "terorističkom organizacijom" Hrvatski državotvorni pokret te da je tu kao žrtva "predstavljao autoritet, bio heroj i uzor generacijama ustaških jurišnika".

Kako se Barešića u zatvoru dobro čuvalo, nije bilo moguće organizirati ubojstvo, pa su smislili perfidniji plan, kakav nije bio neuobičajen za metode rada jugoslavenske tajne policije. Svojim su doušnicima u redovima hrvatske emigracije, naglašava Spasić, naredili da pri svakom posjetu uvjeravaju Barešića kako se "naprosto mora oženiti, i to pravom, punokrvnom Hrvaticom", kako bi mu izrodila "nasljednike dostojne imena svoga oca". Smisao je te akcije bio u tome da se Barešić napokon primiri, odrekne se politike i terorizma i posveti obitelji. Švedski je zatvorenik, kaže, napokon popustio i tajna je policija krenula u potragu za udavačom.

No, Lopušina piše da je posao zatim preuzela bosanskohercegovačka Udba, i to tako što je u Mostaru uhitila djevojku po imenu Milica Jurić "s koferom ustaških letaka". Ovdje je manje važno što je površni autor prevodio da je toj djevojci pravo ime bilo Slavica, ali je napomenuo kako joj je Udba prijetila čak i smrtnom kaznom tako dugo dok nije pristala na suradnju. Lopušina dalje piše: "Milica Jurić je dobila zadatak da se kao vatreni simpatizer približi Miri Barešiću. Pisala mu je pisma, koja su slana iz Splita i Zagreba, ali i iz Münchena i Stuttgarta. U toj prepisci rodila se, namjerno, iskra ljubavi i za samo šest mjeseci Milica Jurić je otišla u posjet Barešiću. Njihovo vjenčanje u Švedskoj ustaška je emigracija iskoristila za političku propagandu, a SDS da se Barešiću uvuče i u spavaću sobu. Preko njegove žene Milice tajna služga Jugoslavije, a posebno Hrvatske, pratila je Mira Barešića, otkrivala sve njegove namjere i jednostavno ga držala pod kontrolom."

Spasićeva se verzija u potonjem bitno razlikuje. On piše da je njegova služba u Vinkovcima pronašla "neku Slavicu M., koja je fascinirana Barešićem" i nastavlja: "Preko prijateljice jedne naše agentice ona dobiva njegovu adresu u zatvoru i počinje prepiska na relaciji Barešić - udavača SDS-a. Razmijenili su fotografije, krenula su pisma. Naš agent direktno, ali diskretno, usmjerava Slavicu da piše i radi ono što upravo i hoćemo - da umiri terorista, da mu skene misli u sasvim drugom smjeru, da ga uvjeri kako je za oboje prava stvar da započnu neki "zajednički miran život u nekom gradiću gdje ga Udba neće naći"... Tako se oženio Miro Barešić, a da nije znao, niti je do kraja života saznao, da ga je oženila jugoslavenska tajna policija, njegov najveći neprijatelj. Slavica, koja također nije znala u kakvu je igru uvučena, rodila je s Barešićem dvoje djece, kćer i sina, kojoj su dali imena Vera Viktorija i Ivan Viktor."

Pođemo li od logične pretpostavke da je Spasić, kao osoba zadužena za emigraciju, ipak bio upućeniji u udbaške operacije, onda je sigurno da Slavicu nije izravno vrbovala jugoslavenska tajna policija, kako to bez ikakve ograde tvrdi Lopušina, nego je u najboljem slučaju preko neke neimenovane poznanice mogla biti potaknuta da se što češće javlja svom idolu i životnom izabraniku Miri Barešiću. A takva perfidna manipulacija ljudskim emocijama, ako je uopće istinita, ne može se poistovjetiti sa svjesnim udbaškim konfidentstvom.

Da nisu bez osnove ni tvrdnje kako je takva priča o Barešićevoj supruzi izmišljena samo zato da bi unijela razdor među suradnike najpoznatijeg hrvatskog terorista, govore i neke druge činejnice. Iako je igra vođena s ciljem da se Barešić povuče u obiteljski život, on je nakon švedskog zatvora završio ipak u Paragvaju, a srpska ga agresija 1991. dovodi i u Hrvatsku. Lopušina navodi da je nakon "udbaške ženidbe" pokušano i organiziranje dvaju atentata na Barešića. Najprije je akciju jugoslavenske Udbe vodio Crnogorac Ratko Đokić, koji je za milijun kruna pokušao angažirati neke švedske kriminalce, potom ga je u korist srbijanske tajne policije bezuspješno pokušavao ubiti i Dušan Vučković "zvani Repić, strojobravar iz Umke". Čemu toliko pokušaja atentata i nervoze ako ga je Udba doista kontrolirala iz "spavaće sobe"?!

- To nije istina. Kad se njegovo tijelo prenosilo s Miroševca na Mirogoj, lijes su otvorili. Ja nisam bila nazočna jer nisam imala snage. Htjela sam ga zadržati u sjećanju onakvog kakav je bio. Ali su ga drugi ljudi vidjeli i oni također znaju da je na Mirogoju. Meni su javili isti dan da je poginuo jer je tako bilo dogovoreno. Bili smo svjesni oboje, prije dolaska u Hrvatsku, da postoje ljudi koji nam iza leđa rade o glavi. Njegovi najveći neprijatelji bili su ljudi iz starih obavještajnih struktura bivše države, koji su ga i proganjali.

- Udbaši su u svojim knjigama svašta pisali o meni i svašta izmišljali. Stoga ću im se napokon predstaviti: ime mi je Slavica Barešić, djevojačkog prezimena Dalić. Rođena sam u Livnu 1961. godine, iz sela sam Potočani, a u Slavoniju su se moji doselili 1970. godine te smo živjeli u Velikoj kraj Požege. Pa budu li udbaši ponovno pisali kakve knjige, neka to znaju kako ih više ne bi zbunjivalo tko sam ja - ironično je poručila gospođa Barešić.