Nema boljega dokaza da su Rahim Ademi i Ante Gotovina posve nedužni od samih optužnica koje je protiv njih podiglo Tužiteljstvo Međunarodnog suda za ratne zločine. Premijer Ivica Račan u svom prigovoru Carli del Ponte točno primjećuje kako se optužnice protiv Gotovine i Ademija temelje isključivo na posrednoj i širokoj zapovjednoj odgovornosti, što znači da se ne dokazuje nikakva njihova izravna veza s eventualnim zločinima.

Premijer, dakako, ima primjedbi i na teze o planiranim deportacijama, progonima i raseljavanjima srpskog stanovništva, kao i na interpretaciju političkih okolnosti, u kojoj se interpretaciji potpuno ispušta sve ono što je prethodilo hrvatskim oslobodilačkim akcijama, a tzv. krajina se tretira gotovo ravnopravno s Republikom Hrvatskom. Račan, nakon svega razočaran optužnicama koje su izvan dogovora, pravila i suradnje, zaključuje kako su one usmjerene na kriminalizaciju Oluje (a time i ostalih akcija) i posredno na poricanje njezine legitimnosti. Može se dodati i legitimnosti samoga Domovinskog rata.

Eto tako i sam je Račan, dakle, došao na teze koje već godinama zagovaraju pripadnici jednog političkoga mišljenja, koji su upravo zbog tih teza proglašavani paranoicima, desničarima eurofobičarima itd. Je li onda i Račan desničar? Ma ne radi se o tome, ne radi se ovdje o desnici i ljevici, ovdje se radi o činjenicama, odnosno o čitanju optužnica koje se, na žalost, mogu samo tako pročitati.

Zdravko Tomac (SDP) drži kako kvalifikacije koje o Domovinskom ratu govore kao o smišljenom genocidu dovode u pitanje samu hrvatsku državu. Vladimir Šepčić iz iste stranke veli kako onaj tko je pisao optužnice protiv hrvatskih generala očito ne voli Hrvatsku. U priopćenju Malog vijeća HSLS-a stoji kako se optužnicama Hrvatska posredno optužuje za zločin protiv čovječnosti, negira se njezino pravo na obranu te izjednačavaju agresija i otpor. Zlatko Kramarić (LS): Političke konotacije optužnica su nesagledive i zastrašujuće. Damir Kajin (IDS): Kvalifikacije o hrvatskoj agresiji su nebuloza koja graniči s politikantstvom. Mate Granić (DC): Prema optužnicama, Oluja je pokrenuta radi etničkog čišćenja, a tzv. RSK tretira se kao politički subjekt. I Luka Trconjić iz HSS-a se jadu dosjetio pa kaže kako su optužnice skandalozne. Jedino je predsjednik Mesić ostao bez riječi!? On je svoje, valjda, odavno rekao.

Više-manje, sada bi se moglo kazati kako je konsenzus postignut i kako je magla s optužnica skinuta. A ništa drugo nisu tražili ni biskupi, odnosno njihova komisija, u svom priopćenju. I oni su otprilike kazali kako određeni centri svjetske moći žele iznova dovesti u pitanje samu državu, kako je nacija podijeljena i kako joj je za spas potrebno jedinstvo oko temeljnih političkih vrijednosti. Drugim su riječima rekli isto ono što i sam Račan, pa njegova izjava o slaganju s većim dijelom priopćenja Komisije Justitia et pax nije samo fingiranje jednog političkog lukavca koji zna da se ovdje nikada nije pametno zamjeriti Crkvi.

Račan nije postupio kao čitav jedan bataljun političkih mislilaca i borbenih ateista koji su nagonski mržnjom prema Crkvi divljački napali biskupsku izjavu. Poput napada na jedanaestoricu sportaša, nije bilo skoro nikoga u ovoj našoj otužnoj medijskoj sceni koji nije bacio svoj kamen, a ne zna se tko je to prvi učinio. Otkud biskupima, zamislite, pravo razmišljati o političkim pitanjima, pa čak i onim za narod i sve ljude sudbinskim? Onima koji sada postavljaju ogorčeno ta pitanja nimalo nije smetao Bozanićev svojevremeni nastup s tezom o grijehu struktura, a bogme ne smeta im kad pojedinci iz crkvenih krugova politički pišu i nastupaju u odnosu na crkvenu hijerarhiju s disonantnim pristupima. Naprotiv.

Iako, dakle, sada nitko ne bi smio imati iluzije o čemu se tu radi, kamo ide haaška logika, nepresušna rijeka hrvatske naive ide i dalje. Jedni će reći kako se Tužiteljstvo nije trebalo upuštati u političke kvalifikacije, kao da je riječ o nekoj pogrešci ili površnosti, koja služi inače tek kao alibi hrvatskim protivnicima suradnje. No, ubrzo će svi shvatiti kako su političke kvalifikacije sama bit i glavni motiv svih napora haaške kvazipravne institucije. Haag ima sasvim preciznu političku ulogu revizije novije povijesti te brisanjem ili relativiziranjem razlika između žrtve i agresora stvarati pretpostavke novog suživota u okvirima balkanske unije. Dio istog napora je, primjerice, i sastanak grupe, kako sebe nazivaju, nezavisnih intelektualaca u Crnoj Gori, održan 21. i 22. srpnja. Njihov je zadatak, kako su samu definirali, baš kao i Haaškog suda: preispitivanje postojećih i uspostavljanje novih uvida i tumačenje uzroka i posljedica rata te institucionalno regionalno, jugoistočnoeuropsko povezivanje. Članovi osnivačkog odbora, koji vire iz Sorosova džepa, su "nezavisni" intelektualci kao Banac, Čičak, Zdravko Grebo, Ivan Lovrenović, Latinka Perović, Isso Rusi, Veton Suroi, itd., jedna jaka srpsko-hrvatsko-bosansko-albanska reprezentacija.

Drugi pak vele, Hrvatska je zaista optužena, ali mi ćemo u Haagu dokazati kako smo u pravu. Nema šansi. Presuda je unaprijed donesena, Tužiteljstvo i suci su pod istom političkom kapom i rade u visokoj međusobnoj koordinaciji. Nakon svega što je Račan napisao u svom prigovoru, najlogičnije bi bilo prekinuti ovakvu suradnju, odbiti optužnice koje idu mimo hrvatskog Ustava, odluke o osnivanju Međunarodnog tribunala i njegova Statuta. Ali, on ne čini ono što hoće, već ono što mora. On nije premijer jedne suverene zemlje, već namjesnik stranih kolonizatora. On je napravio posao i onda za javnost otpečatio optužnice. Time što on pokazuje da zna o čemu se radi, a ipak radi kao da to ne zna, za njega je moralno nepovoljnija okolnost. Ipak, i ovakav Račan navući će bijes onih kritičara koji su tako bezdušno isprašili i biskupe i sportaše i koji već sada javno idu logikom Carle del Ponte, dokazujući kako je Hrvatska bila agresor na vlastitu zemlju, kako je počinila genocid i kako bi, tek što nisu izričito rekli, napokon njezinu nezavisnost trebalo dokinuti.