Optužnice protiv dvojice hrvatskih generala, Rahima Ademija i Ante Gotovine, čini se kao da su napravljene od gume. Svatko ih rasteže kako mu padne na pamet i kako kome odgovara. Posebno je omiljeno dokazivanje da na optuženičkoj klupi nisu samo dvojica generala, nego se sudi mnogo šire.

HDZ tvrdi da se uključivanjem Franje Tuđmana u optužnicu protiv, kako kaže ta stranka “heroja Ante Gotovine” degradiraju i kriminaliziraju oslobodilačke akcije Hrvatske vojske, a to je onda jednako “kriminaliziranju ideje hrvatske samostalnosti”, Ivić Pašalić je izračunao da optužnice protiv dvojice generala direktno ili indirektno pogađaju preko 700 tisuća hrvatskih građana. Račun mu je sljedeći: 200 tisuća hrvatskih branitelja, što se množi sa tri i pol, koliko prosječna obitelj ima članova. Zašto bi optužnice protiv ljudi koji se terete za ratne zločine pogađale desetine tisuća poštenih hrvatskih branitelja i njihove obitelji?

Oko iste se teze potrudio i potpredsjednik Sabora Zdravko Tomac. Po njemu, optužnice protiv dvojice hrvatskih generala “vrijeđaju sve sudionike Domovinskog rata”, makar bi bilo logičnije zaključiti kako je armiji branitelja uvreda nanesena baš počinjenim zločinima. Tomčev stranačkl šef, premijer Ivica Račan, u intervjuu ovim novinama poručuje da se “bitka za Hrvatsku, za našu istinu i faktografiju, mora izboriti pred Haaškim sudom, a ne u sudaru s njim”. Zašto proces dvojici hrvatskih generala smatra bitkom za Hrvatsku - premijer nije objasnio. Ali to je logika koju svim snagama gura desničarska fronta.

Kakva dijagnoza, takva i terapija!

Lamentirajući ovih dana nad gorkom sudbinom Hrvatske, Tomac se pozvao na savjet Meše Selimovića, iz nekih davnih godina, kako je zločin najbolje zaboravrti, pa zaključuje da Haški sud svojim djelovanjem dovodi u pitanje mir, stabilnost, demokraciju te otvara put za nove nacionalne sukobe imržnju. Dosad se tvrdilo upravo suprotno - da bez procesuiranja i sankcioniranja zločina nisu mogući ni mir ni stabilnost, da nema međunacionalnog pomirenja ni snošljivosti. Da je nekažnjeni zločin uvijek sjeme novih sukoba. Znači li preporuka o zaboravu da na isti način treba pustiti prošlosti, ne goniti, ne procesuirati zločine koji su nad Hrvatima počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i drugim stratištima? Znači li to da treba zaboraviti i sve Miloševićeve krvave orgije?

Teza o zaboravu zločina vodi potpunoj pravnoj nesigurnosti i kaotizaciji društva, relativizaciji moralnih normi, pošemernosti civilizacijskih tekovina. Ako se zločin prepusti zaboravu, onda je sve dopušteno. Ako se zaboravlja zločin, onda se zaboravlja i žrtva. Onda je sve isto, sve nivelirano. Onima koji su svojim privatnim ratovima s Haškim sudom posegnuli i za takvim savjetima, može se postaviti jednostavno pitanje: hoće li se zalagati za zaborav i ako osobno budu žrtve nekog zločina? Može li se ubiti Tomca i slegnuti ramenima?