Slobodna Dalmacija: 01. 08. 2001.

SUSJEDI HOĆE LI HRVATI U BiH BITI GUBITNICI I U RATU I U MIRU

NAPADI NA KARDINALA I BISKUPA

Kritike kojima su u Sarajevu bili izloženi Puljić i Perić nakon zauzimanja za kantonizaciju BiH u američkom Kongresu, još su jedna poruka hrvatskim političarima da se konačno okupe i dogovore o bitnim nacionalnim interesima ili da odstupe

Piše Stjepan KLJUIĆ

Hrvatsko pitanje u BiH problem je koji se ne može riješiti u inozemstvu. Taj problem se mora razriješiti u BiH i to moraju uraditi hrvatski dužnosnici bez obzira kojoj političkoj opciji pripadaju. Ako se među hrvatskim političarima u BiH ne postigne konsenzus o vitalnim interesima našeg naroda, može se dogoditi da Hrvati budu jedini gubitnici ne samo u ratu nego i u miru.

Kao što je poznato, u Republici Srpskoj i dalje skupštinsku većinu ima SDS, ali je ova stranka prihvatila Vladu M. Ivaniša jer on predstavlja dobrog partnera međunarodnoj zajednici. Tako su Srbi dobili Vladu koju prihvaća Zapad, a na terenu se praktično ništa nije promijenilo, što su potvrdili i događaji u Višegradu, Trebinju i Banjoj Luci. Povratak izbjeglih i prognanih je potpuno blokiran, kao i rješenje imovinskih zakona.

Praktično, SDS je preko Ivaniša skinuo inozemnu animoznost, postao kooperativan, a u biti ništa se nije promijenilo. Dapače, osim rijetkih predstavnika nevladinih organizacija (Helsinški komitet za ljudska prava) nitko na ovom prostoru i ne pokušava popraviti stanje.

Novi stari lideri

U okviru bošnjačkog korpusa došlo je do promjena, jer su umjesto SDA i SBiH sada na vlasti SDP i SBiH, međutim, veliki roj dužnosnika SDA prešao je u ove dvije stranke, tako da je osigurao kontinuitet na vlasti. Haris Silajdžić i Zlatko Lagumdžija su neosporno lideri Alijanse, ali ne zato što im to omogućuju pravila, nego što s hrvatske strane nisu dobili partnere nego inferiorne predstavnike.

Hrvatski položaj je najteži jer je u potpunosti zamijenjena struktura HDZ-a, osim rijetkih slabije rangiranih dužnosnika koji su u međuvremenu prešli u NHI i HSS. Naročito je nezavidan položaj hrvatskih dužnosnika u kontaktiranju s međunarodnom zajednicom, zatim u policiji, medijima i odlučivanju u procesu privatizacije.

Ono što posebno iritira jest negativan odjek bilo kakvog pokušaja da se ovo pitanje razriješi. Nedavno svjedočenje kardinala Vinka Puljića i mostarskog biskupa Ratka Perića pred Vanjskopolitičkim odborom američkog Kongresa u Sarajevu primljen je vrlo nepovoljno. Nitko nije ušao u analizu postojećeg stanja ni izrazio želju da se ono promijeni. Naprotiv, već dobro poznatim metodama, oštrica kritike se obrušila na visoke crkvene dužnosnike. Sve to ilustrira duboku animoznost prema svemu što je hrvatsko. Najzad, potrebno je reći što su to kardinal Puljić i biskup Perić tražili u Washingtonu.

Oni su, svjesni teške situacije Hrvata u BiH, tražili kantonizaciju cijele BiH ili uvođenje trećeg entiteta. Da podsjetimo, kantonizacija cijele BiH bila je aktualna 1993. godine, kada su Franjo Tuđman i Alija Izetbegović bili prihvatili Wance-Ovenov plan. Čak je i Radovan Karadžić potpisao taj dokument u Ateni. Međutim, umjesto da ostanu uporni u svojim nastojanjima da međunarodna zajednica izvrši dodatni pritisak na bosanske Srbe i Miloševića, Tuđman je popustio i podržao sljedeći plan Stoltenberg-Owen, koji je praktično tražio podjelu BiH.

Kantonizacije je utopija

Naravno da je kantonizacija BiH idealno rješenje za ovu zemlju, ali je ona danas potpuno nerealna, jer je RS ustavno zaštićena i teško da bi njezini predstavnici pristali na gubitak onoga što je ratom stečeno.

Traženje trećeg entiteta bilo bi prava izdaja ukupnih hrvatskih interesa jer, da budemo iskreni, taj entitet bi se mogao i dobiti, ali to bi značio veliki poraz Hrvata jer je prostor koji bi omogućio treći entitet minoran u svakom pogledu. Sarajevski mediji su namjerno prešutjeli jedan vrlo značajan dokument, a to je pismo američkog diplomata Daniela H. Simpsona, koje je on uputio biskupu Periću nakon što mu je prestala dužnost i nakon čega je napustio diplomaciju. U tom pismu Simpson jasno kritizira ponašanje međunarodne zajednice prema Hrvatima i posebno apostrofira zastrašujuće metode odmazde kada je riječ o upadu vojnih snaga u Hercegovačku banku.

Ono što je danas najbitnije za Hrvate u BiH jest ponašanje dužnosnika koji su u okviru Alijanse predstavnici našega naroda. Bez obzira na političke razlike, duboko smo uvjereni da bi hrvatski političari morali imati minimum zajedničkih stavova, a to je opredjeljenje za BiH kao državu i Hrvata, te za potpunu ravnopravnost našeg naroda u okviru takve države.

Danas je zornije nego ikada prije da se za ravnopravnost treba izboriti, a to bi morali znati i svi hrvatski dužnosnici. Ako nisu spremni izvršiti tu zadaću prema svome narodu, a to je i dio bitnog interesa i za državu BiH, onda se moraju povući i spoznati da nisu istinski predstavnici svog naroda.