Slovenija je prije nekoliko dana, na Pristupnoj konferenciji zemalja kandidata u Bruxellesu, zaključila još jedno poglavlje u pregovorima s EU-om. Ostaje joj da dogovori još samo osam točaka, i njezino će zakonodavstvo biti usklađeno s acqui communitaire (aki kominiter). Preko acqui communitaire europske zemlje usklađuju sve svoje standarde, od toga koliko mesa treba biti u kobasicama, do toga mogu li žene biti sigurne da pri zapošljavanju ili napredovanju neće biti zbog svog spola u nepovoljnom položaju.

Slovenija je zaključila poglavlje o carinskoj uniji s EU-om, zbog kojeg se morala odreći izvanredno povoljnih trgovinskih ugovora s Hrvatskom, Makedonijom i Bosnom. Ljubljana je nastojala ishoditi deset godina prijelaznog roka u poslovanju s tim zemljama. Prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruženju, za sedam godina Hrvatskoj prestaju trgovinski preferencijali koje ima s EU-om, i ona će se smatrati dovoljno razvijenom da bez posebnih povlastica pokuša biti konkurentna na europskom tržištu, a Makedoniji se, dok nije dolje izbila kriza, za istu stvar davalo deset godina.

Međutim, Bruxelles o toj želji Ljubljane nije htio ni čuti — standard je standard, i Slovenija je izabrala da izgubi na trgovini s Hrvatskom, Makedonijom i Bosnom jer joj je strateški cilj bržeg ulaska u Uniju važniji. Na istoj konferenciji, Budimpešta je kazala da je spremna biti fleksibilna u provođenju schengenskog režima — sada je "mekana" prema Slovačkoj, koja je uspješna zemlja kandidat, i nešto mekša prema Hrvatskoj, a vrlo skrupulozna prema, recimo, Srbiji i Rumunjskoj, premda je i Bukurešt kandidat za proširenje.

Ako treba — kazali su mađarski pregovarači — Budimpešta je spremna pojačati na jednoj strani, a malo olabaviti na drugoj — kako Bruxelles odluči... Slovenija i Mađarska bit će, kako vrijeme prolazi, dvije najvažnije zemlje na koje će se Hrvatska naslanjati u svojim nastojanjima da se približi EU-u. Na sreću, te dvije susjedne zemlje ujedno su i najuspješnije kandidatkinje EU-a za proširenje, a što su bliže pristupanju, njihova se riječ više sluša.

Nije uvijek bilo tako — pogotovo Slovenija, koja je vrlo malo tržište i koja je strateški nezanimljiva, jedva prepoznatljivog identiteta, krenula je na svoj europski put s vrlo osrednjih pozicija. Mađarska i Slovenija imat će nekoliko razloga da zagovaraju pristup Hrvatske — jedan je da će se htjeti osloboditi skupe obveze provedbe schengenskog dogovora. Ekonomski, nikome ne odgovara da bude posljednja schengenska zemlja, premda se Mađarska na to psihološki spremila. Uz Schengen, Slovenija će imati mnogo važniji razlog da će podržavati Hrvatsku — ona je njezin četvrti trgovinski partner.

Hrvati vole slovenske proizvode, voljet će ih i dalje, to više će se trgovina razvijati što Hrvatska bude, svojim standardima, bliža EU-u. Na sreću, kako je otkrilo novo, veliko istraživanje o stavovima javnosti EU-a, Slovenija je jedna od rijetkih zemalja kandidata gdje javnost o pojmu Europe ima isto ili slično stajalište kao i u Hrvatskoj, tamo se smatra samorazumljivim i da su neke balkanske zemlje naprosto dio europskoga kruga.

Sa svoje strane, Hrvatska će Sporazumom o stabilizaciji i pridruženju imati priliku u velikoj mjeri uskladiti se s acquijem communitaire. Što će se put kojim će Hrvatska skretati svoj kurs prema Bruxellesu smanjivati, to će lakše sklapati i održavati veze sa zemljama acquija, i udaljavat će se od negativnih konotacija koje nosi pojam Balkan. U daljnjem izvodu, krene li sve kako treba, i Hrvatska će jednoga dana pomisliti da bi joj bilo bolje da ne bude ona predziđe Europe, i željet će schengenski krumpir prebaciti nekom drugom.

Stabilizacijski i asocijacijski ugovor koji Hrvatska ima s EU-om dobar je u osnovnim elementima. On osigurava slobodnu trgovinu, što je najvažnije od najvažnijega, ima dosta važnih elemenata oko harmoniziranja s acqui communitaire, i jako je zahtjevan oko unutarnjih poslova i pravosuđa. To posljednje je, čini mi se, Europi najvažnije, jer tu je njezin najosnovniji interes — tu spada i Schengen, tu spada azilantska politika, crna burza ljudi, cigareta, droga... čega sve ne.

Tvrđava Europa želi otvarati svoja vrata i spuštati svoje viseće mostove kada, kako i kome ona odluči. Tko poštuje taj ne baš za sve posve korektan politički aranžman, taj ima šanse. Pouzdan čuvar Schengena — to bi mogao biti miraz koji bi sa sobom Hrvatska nosila u EU, jer se naime podrazumijeva da nitko ne može doći praznih ruku. Međutim, nije to tako jednostavno. Slovenija svoj napredak zahvaljuje dugogodišnjoj političkoj stabilnosti, koja je dala poticaj ekonomiji i stranim investicijama, ambicijama i ozbiljnosti. A ipak, prilagodba institucija — što je bit europeizacije — i unutar te razvijene Slovenije je tako nezamislivo teška, a pregovori s Bruxellesom oko institucija istinski krvavi, da je to teško povjerovati.

Što tek čeka Hrvatsku! Nije dovoljno samo osigurati da neki zakon, koji će približiti zemlju acquiju prođe kroz Sabor — čas posla! Primjena toga znači dubinske zahvate u tkivo društva, jer treba shvatiti što se treba napraviti, treba za to motivirati određeni krug ljudi, zatim to treba protumačiti javnosti, onda treba naći one koji su sposobni obaviti zadatak dubokog oranja nekog segmenta državne uprave, to sve skupa treba proći filtar Bruxellesa, koji se ponaša kao španjolska inkvizicija, i treba, nakon povratka, izdržati pritisak užasnute javnosti, raznih lobija koji gube privilegije i, na kraju, obaviti zadatak.

Tako će izgledati europeizacija državne uprave, u svakom njezinu segmentu, svakome ministarstvu, agenciji, kancelariji... Ne znam hoće li se to moći provesti tako brzo kao što mnogi u Hrvatskoj misle, kad govore o svojim nadama za datum hrvatskog pristupa Uniji. Možda zavisi od nekoliko elemenata, od kojih su neki varijabilni. O njima, to jest, vanjskoj politici Unije i tajmingu, govorit ću drugom prilikom. Konstanta je da se prave reforme moraju poduzeti ako želimo biti sličniji Sloveniji, Estoniji i Mađarskoj, a ne Rumunjskoj. Tako ćemo moći omogućiti našim budućim najvećim prijateljima Sloveniji, a onda Mađarskoj, pa čak i Grčkoj, koja ima razloga da gura odozdo, da se zalažu za nas, jer će to biti u njihovu interesu.