Plin je već poskupio. Za jesen je najavljeno poskupljenje struje i grijanja. Hrvatski potrošači, međutim, najviše strahuju što će se dogoditi kad energetski sektor bude privatiziran, kad plinovodi, elektrane i toplane postanu privatni kapital: neće li tek tada cijene energije poletjeti u nebo, a građani biti prepušteni na milost i nemilost poduzeća vođenih logikom profita?

Privatizacija javnoga energetskog sektora - osim što državnom proračunu treba nadoknaditi manjak prihoda - kad je najavljena, činila se logičnim protegnućem privatizacije ostalih nekadašnjih socijalističkih poduzeća. Javnosti je ocrtana duginim bojama. Potrošači će moći birati od koga će kupovati električnu energiju, rečeno je, što bi trebalo značiti da će moći birati i jeftiniju struju.

Ali, prva posljedica privatizacije, deregulacije i otvaranja tržišta bit će izjednačavanje cijene energije u Hrvatskoj s cijenom u europskom okruženju, najavili su državni dužnosnici, što zapravo znači da će energija biti znatno skuplja. Do javnosti su doprle i druge uznemirujuće vijesti, poput onih da je Hrvatska elektroprivreda, čekajući privatizaciju, posve obustavila gradnju novih elektrana, a ne želi se dugoročno obvezati ni na kupnju struje od drugih zainteresiranih investitora.

U međuvremenu, međutim, u odnosu prema privatizaciji energetskog sektora u svijetu se dogodio velik obrat. Najvažniji razlog za to bila su katastrofalna iskustva koja je s deregulacijom energetike doživjela Kalifornija, američka savezna država koja je prva u svijetu u opskrbu električne energije krajnjim potrošačima počela uvoditi načela tržišne konkurencije. U 2000. proizvodačka cijena kilovatsata struje u Kaliforniji se udvostrnčila, javne distributerske tvrtke su bankrotirale, zaredale su redukcije. U kalifornijskoj javnosti javio se žestok otpor takvoj deregulaciji, a guverner Gray Davis izložen je strahovitim pritiscima da "nešto učini" i da građanima dugoročno osigura normalnu opskrbu električnom energijom.

Baš kao što je u proteklih pet godina iz Kalifornije svijetom krenulo oduševljenje deregulacijom tržišta energije, tako će se sada početi širiti doktrina prema kojoj proizvodnju i ponudu električne struje ne treba prepuštati privatnim poduzetnicima, nego ona treba biti zajednička društvena funkcija, drugim riječima, zadaća države. A ako će sama proizvodnja i biti prepuštena privatnim elektranama, javna distributerska mreža kupovat će od njih strnju po fiksnim dugoročnim cijenama i uz čvrste ugovorne obveze.

U Hrvatskoj će doći na svoje oni koji već dugo tvrde kako uz niske plaće nikako ne ide skupa energija. Ponovo će prevladati mišljenje da je jedan od najprečih zadataka izabrane državne vlasti da građane opskrbi električnom energijom po najnižim mogućim cijenama (dakako, bez gubitaka) bez obzira na to kolike su cijene u okruženju. Hrvatskoj vladi, upravama HEP-a i Ine sve će teže biti braniti stav da hrvatski građani naftu sa slavonskih polja trebaju plaćati jednako skupo kao i onu kupljenu od prebogatih zemalja OPEC-a ili da praktično besplatna struja iz hidroelektrane Peruča treba stajati koliko i struja koju po Europi uz superprofite preprodaje Enron.

Novinar Economista ne krije svoju konsternaciju da iz, Kalifornije, države u kojoj su rođeni reaganomija i Silicijska dolina, sada stiže snažan društveni pokret za povratak u socijalizam, makar energetski. No, takvaje sudbina društvene energije, ona se puni i prazni u amplitudama, baš kao i električna. Ekonomisti pritom samo upozoravaju da bi kontrolirana cijena struje ispod stvarnih troškova proizvodnje mogla biti pogrešan signal potrošačima koji će poticati neracionalnu potrošnju. No, u Hrvatskoj je potrošnja struje po stanovniku još tako mala da se o tome doista ne treba previše brinuti.