Pitanje ekspertne vlade (vlade stručnjaka) redovito se stavlja na dnevni red u intervalu od gotovo svake dvije godine, bliže rečeno na polovici mandata svake vlade. Vaš autor je, dragi čitatelji, izišao prvi put s idejom ekspertne vlade za vrijeme prethodne, HDZ-ove vlade, rukovodeći se potrebom uspostave stanovite, nužno potrebne koordinacije između politike i struke, u trenutku kada je postalo jasno da politički usmjerena vlada nije više bila u stanju djelotvorno funkcionirati. Prijedlog je tada dočekan s indignacijom, a replike su se kretale od onih koje su samu ideju vulgarizirale tvrdeći, primjerice, kako u Vladi ionako sjede stručnjaci, pa do onih koje su u tome vidjele izravni napad na vlast i državno ustrojstvo. Izbori su, međutim, u najboljem pogledu, moguće je reći, dali odgovor na uspješnost politike i vlasti.

Nastupom nove koalicijske vlasti ponovljen je u potpunosti partitokratski izbor Vlade, i već u jesen 2000. godine postalo mi je jasno kako ona nije u stanju rješavati nagomilane, doista goleme probleme što su nastali kao posljedica prethodno promašene strategijske orijentacije, na području gospodarstva poglavito. Uz to, u to doba nova je koalicijska Vlada ponovila u potpunosti slabosti prethodne jer je, u nastupu vala kritike okrenute prema njoj, umjesto otvaranja prema kritici izabrala zatvaranje. Posljedice su se očitovale u sve većim sukobima s kritičarima i stručnom javnošću, što mi je pružilo dovoljno argumenata za ponovni prijedlog o ekspertnoj vladi.

Odgovor je ovom prigodom bio također odbijajući, kao i u doba HDZ-ove vlade, međutim, u krugovima vlasti je ideja amortizirana prijedlogom o rekonstrukciji Vlade, što je, čini se, kao postupak u tijeku. Usporedno, međutim, s tim oglasili su se i neki stručnjaci uglavnom politološke i pravne vokacije koji su ideju ekspertne vlade proglasili bespredmetnom. Po njima, ona bi značila negaciju političke volje biračkoga tijela, što znači kako bi ugrožavala i samu ideju demokracije. Naravno, prema već drevnom našem običaju argumenti za ono što se ne prihvaća, ovdje za vladu eksperata, nisu niti dotaknuti, stoga ću u nastavku nabrojiti tek neke od njih, ali i iznijeti skicu pozicije i funkcije jedne takve vlade.

Evidentno je kako stranački izbor ministara počiva na pretpostavci o obilju stručnjaka ili velikoj ponudi odgovarajuće stručne radne snage u Republici Hrvatskoj, također on polazi od toga kako su ti stručnjaci ravnomjerno raspoređeni po strankama. Međutim, nije nepoznato kako je i jedno i drugo potpuno pogrešno. Uz ovo, ne uzima se u obzir kako stranački kriterij mora respektirati brojna politička ograničenja, primjerice ona hijerarhijskog, generacijskog i prostornog zahtjeva, i tome slično. Sve zajedno, postavljeno u kontekst duboke i dugotrajne krize koja je konceptualno, ali i moralno determinirana, pridodaje političkom kriterijalnom odabiru multiplikativna ograničenja i prepreke.

I konačno, u takvom općem kontekstu politička vlada ima naglašenu autonomiju, koja u situaciji promašenih opcija, njezine pogreške i promašaje dodatno hipertrofira. Ekspertna vlada, prema ideji koju zastupam, trebala bi suprotno tomu izgubiti visoku političku autonomiju, a dobiti najvišu stručnu. Ona bi upravo zbog toga trebala preuzeti decidirane obveze koje bi joj nametnuo Sabor, dok bi ciljevi gospodarske i društvene politike koje bi ona realizirala trebali konsensusom biti prihvaćeni u Saboru. Radi se o antikriznim i razvojnim ciljevima za koje postoji atualno ocjenjujući potpun konsenzus u društvu, a odnose se na afirmaciju dinamičnoga rasta i razvoja, visoke stope zaposlenosti, socijalna pitanja, pitanja regionalnog razvoja i tome slično.

U današnjoj situaciji, kada političke vlade prenose i političke potrebe i interese na razinu vođenja države, gospodarstva i društva, kriterij "objektivnih mogućnosti" koji uključuje oprez u ciljevima i sredstvima dobiva prednost nad kriterijem "subjektivnih potreba". Bojaznost političkih vlada priječi preuzimanje rizika i izazova. To se vidljivo očituje u opcijama oko stope rasta i nezaposlenosti, kada se zahtjev za visokim stopama urgentno postavlja, a Vlada ocjenjuje kako za takvo što nema objektivnih mogućnosti niti ne objašnjavajući zašto devizna i kunska sredstva banaka bivaju plasirana u vrijednosne papire i inozemstvo, a ne u investicije.

Nabrojenih ograničenja ekspertna bi vlada bila oslobođena. Preuzimajući ambiciozne ciljeve, ona bi preuzela odgovornost, koja bi joj bila nametnuta i u ciljnim i u vremenskim ograničenjima. Neuspjeh jedne takve vlade bio bi kažnjen njezinom smjenjivošću i brzom promjenom, lišen političkoga stresa. I konačno, takva bi vlada omogućila uključivanje stranih stručnjaka, što bi značajno moglo pridonijeti njezinoj međunarodnoj afirmaciji i kvaliteti. Depolitizacija takve vlade, u pežorativnom smislu shvaćena, također bi elegantno mogla biti prevladana stručno-znanstvenim savjetom vlade, izbor čijih članova bi odredili koalicijski partneri.